publicistikadjecapoezijaesejosobni razvojromankratka pričaaudio dramadijalektalna književnostsoundscape

Autobiografija

Autor

Sigmund Freud

čita

Tomislav Rališ

Traje

2 sati 56 minuta

žanr

memoari

U Autobiografiji Sigmund Freud osvrnuo se prvenstveno na svoj profesionalni put i razvoj, a tek u par navrata na osobnu povijest. U Post scriptumu iz 1935. godine piše: "Dvije se teme provlače kroz ovo moje djelo: moj životni udes i povijest psihoanalize. Obadvije su prisno povezane, kao što se to vidi iz mojega prikaza, jer je psihoanaliza postala sadržaj mojega života i, prema tome, nikakav moj osobni doživljaj nije vrijedan spomena ako ne zadire u područje mojeg naučnog interesa."Razvoj psihoanalize kao terapeutske metode i okvira za razumijevanje ljudskog ponašanja Freud iscrpno opisuje sve od 1909. kada je skicirao njen razvoj na Sveučilištu Clark u Massachusettsu. Kroz šest poglavlja dotiče se koncepta nesvjesnog uma, tumačenja snova i Edipovog kompleksa. Autobiografija je prvi put objavljena 1925. u Leipzigu, a naknadno je, četiri godine prije smrti, Freud napisao Post scriptum.Sigmund Freud rođen je 1856. u židovskoj obitelji srednje klase u Freibergu, u Moravskoj, koji je danas dio Češke. Od 1860. do Hitlerove invazije 1938. živio je u Beču. Godine 1873. upisao je medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču i idućih osam godina, uz medicinski nastavni plan, pratio širok raspon studija, uključujući filozofiju. Nakon diplome radio je u nekoliko klinika, a zatim otišao u Pariz na studij kod Jean-Martina Charcota, neurologa koji je koristio hipnozu za liječenje simptoma histerije. Po povratku u Beč uspostavio je svoju praksu kao klinički neurolog gdje je otkrio da su ortodoksne terapije za živčane poremećaje neučinkovite za većinu njegovih pacijenata, pa je počeo koristiti modificiranu verziju Charcotove hipnoze. Postupno je otkrio da je pacijente dovoljno samo poticati da slobodno govore što god im padne na pamet, bez autocenzure, te da ta metoda slobodnih asocijacija vrlo često evocira sjećanja na traumatične događaje u djetinjstvu. Liječenje funkcionalnih psihičkih poremećaja s pomoću sugestije i hipnoze bilo je polazište za njegova istraživanja. Postupnim stvaranjem »psihoanalitičke metode« Freud je hipnozu zamijenio tumačenjem snova i slobodnim asocijacijama.U Tumačenju snova (1900), svojem najznačajnijem djelu, postavio je teoriju da snovi, kao prikriveni izrazi duboko ukorijenjenih želja i strahova, mogu pružiti izvrstan uvid u osobnost. Ta su ga istraživanja dovela do teorije o trodijelnoj strukturi osobnosti: id, ego i superego. Slijede djela: Psihopatologija svakidašnjega života (1901), Dosjetka i njezin odnos s nesvjesnim (1905), Tri rasprave o teoriji spolnosti (1905), Totem i tabu (1913), Predavanja za uvod u psihoanalizu (1916–18), Ja i ono (1923), Nelagoda u kulturi (1930). Tijekom godina Freud je mijenjao i nadograđivao terapijsku metodu i teoriju psihoanalize, te se danas smatra njenim utemeljiteljem.Posljednje godine života bile su obilježene teškom bolešću i usponom nacizma, koji je psihoanalizu smatrao "židovskim zagađenjem". Intervencijom britanske i američke vlade dopušteno mu je da 1938. emigrira u Englesku, gdje je umro 15 mjeseci kasnije. Utjecaj njegovih teorija proširio se izvan područja psihologije, utječući na antropologiju, književnost i umjetnost.Knjiga je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Prijan Lovro

Autor

August Šenoa

čita

Zoran Čubrilo

Traje

2 sati 58 minuta

žanr

pripovijetka

Pripovijetku Prijan Lovro Šenoa je napisao 1873. godine, za vrijeme boravka na studiju u Pragu. Prijatelj vlastelin Šenou pozove na svoje imanje u berbu gdje on, udovici koju ondje zatiče, realistično prepriča život svog praškog cimera. Ova Šenoina ‘praška novela’ je priča o Lovri, mladiću koji se rodio u siromašnoj seoskoj obitelji i zaputio u grad na školovanje. Piščev prijatelj i junak Lovro darovit je čovjek golema znanja i željan uspjeha. No, u društvu koje vrednuje podrijetlo i bogatstvo, a ne sposobnost, Lovrina nastojanja ne mogu uspjeti. Novčane i ljubavne nevolje obilježavaju njegov težak životni put koji završava tragedijom. "Upravo u Prijanu Lovri počet će Šenoa dodirivati idejni krug koji će prijeći okvir sila pokretnica njegovih romana. Pa ako je igdje bilo mogućnosti da se hrvatska književnost protuče do dubljih problema i širih vidika, to znači da motivaciju svojih junaka odredi i izvan uvjeta nacionalne borbe i svih pitanja koja se time automatski stavljaju u pokret, bilo je to upravo u Prijanu Lovri… Sumnja koju će junaci realističke književnosti uopće, u svim sredinama, nositi u srcu, i činiti od nje jedan od glavnih motiva svoga stvaranja, ta se sumnja začela u Prijanu Lovri."- Ivo FrangešAugust Šenoa bio je hrvatski književnik, novinar, prevoditelj i političar. Rođen je 1838. godine u Zagrebu, tada dijelu Habsburške Monarhije. Izrazito plodan i utjecajan, društveno i javno angažiran, obilježit će početke realizma i zauzeti središnje mjesto hrvatske književnosti 19. stoljeća. Pisao je pjesme, novele, romane, feljtone, kritičke tekstove, a prevodio s francuskog, njemačkog, engleskog i češkog jezika. Služio se pseudonimima Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa.Za Šenoinu slavu zaslužni su povijesni romani poput romana Čuvaj se senjske ruke, Diogeneš, Seljačka buna, Kletva (koju nije dovršio), te Zlatarovo zlato, koje je 1971. objavljeno u Viencu u nastavcima. Posebno se ističu povjestice, pripovjedna djela s povijesnim motivima u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Anka Neretvanka, Šljivari i dr.). Šenoa je napisao i niz romana s tematikom iz suvremenog života (Mladi gospodin, Prosjak Luka, Vladimir, Branka) i brojne novele (Prijan Lovro, Barun Ivica, Ilijina oporuka, Karanfil s pjesnikova groba, Kanarinčeva ljubovca, i dr.). u kojima tematizira socijalne, političke i etičke probleme svog vremena.Potekao je iz ugledne građanske obitelji češko-slovačkog podrijetla. Pravo studira u Zagrebu i Pragu. Kako nije položio završne ispite, uskraćena mu je novčana pomoć biskupa Strossmayera ii Šenoa u Beču piše kao novinar za listove Glasonoša i Slawische Blätter gdje razvija svoj smisao za zanimljivo pripovijedanje. Po povratku u Zagreb radi u redakciji časopisa Pozor i ubrzo postaje ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta (HNK), a potom dramaturg. Istodobno radi kao gradski bilježnik, a napušta kazalište kad postaje gradski senator. Časopis Vienac uređuje do svoje smrti. Nakon velikog zagrebačkog potresa 9. studenog 1880. August Šenoa je, pomažući sugrađanima, obolio i u prosincu 1881. umro. Golemim opusom stvorenim za kratkog života, zauzeo je iznimno mjesto u hrvatskoj književnosti, a razdoblje u kojem je aktivno djelovao naziva se u pojedinim periodizacijama Šenoinim dobom."On je stvorio širu čitalačku publiku i pripovjedačku našu prozu, pišući divnim jezikom, iako kajkavac rođenjem, pa ni među svjetskim piscima nema boljeg promatrača karakterističnosti čovjeka i prirode i lapidarnijeg slikara života."- Antun Gustav MatošPrijan Lovro je lektirni naslov za 2. razrede srednjih škola.Izdanje je sufinancirano sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.

Blank

Autor

Feđa Štukan

čita

Feđa Štukan

Traje

5 sati 32 minuta

žanr

roman

Iz sebe i sobom - tako bismo mogli opisati audio izdanje knjige koja je već po prvom objavljivanju stekla kultni status, a Feđa ga Štukan ovdje potvrđuje i kao narator priče vlastitog života. Pred vama je 5 intenzivnih sati jednog sasvim izuzetnog i nesvakidašnjeg iskustva u kojem će se pronaći mnogi, jer Blank možemo razumjeti i kao antiratni roman, i kao bildungsroman i self-help za društvena pitanja. Štukanov nevjerojatan put od ratnog rova, preko psihijatrijske bolnice, narkomanske ovisnosti i dramske akademije, do privatnog i društvenog samoostvarenja zgusnut je u 5 sati jednostavnih rečenica čiji ritam ima magijsku moć. Privući će vas snažno i pred vama odviti film dostojan života.Najpotresniji dijelovi knjige možda i nisu oni ispovjedni i intimni, gledani unutarnjim očima, nego oni kad se uslijed neprestanog batrganja kroz život protagonistove oči podignu i svjedoče društvenim apsurdima, neuralgijama, osiromašivanju i klasnom raslojavanju. Pratimo ga u postrojbama mudžahedina, psihijatrijskoj ustanovi, kako tone u ovisnosti i pokreće sitni narko-biznis, nekoliko se puta izvlači pred overdoseom, gomila frendova mu je poumirala, kasnije postaje glumac, aktivist, skida se s droge, prebolijeva hepatitis C, gušterača mu je nagrižena, vozi paraglajdere i u ovom trenu okreće novu, praznu stranicu za ispisivanje – zato se po svemu sudeći knjiga zove "Blank" i nakon čitanja ostavlja katarzičan učinak. Priča je uvjerljiva, pripovijedanje teče, lik je živ, može ga se čuti kako viče, namirisati gnojne rane od uboda iglom, osjetiti šamare koje si lupa pred ogledalom. (Nikola Leskovar, Lupiga)Najbolje bi bilo reći da je "Blank" knjiga jednog života. Biva takvih knjiga, pa čak biva i takvih bestselera, ali po dvije je osnove "Blank", ipak, jedinstven. Životnu knjigu obično tom izuzetnom pojedincu, filmskoj ili svejedno kakvoj zvijezdi, proslavljenom nogometašu, mučeniku, karizmatiku ili čudaku, uvijek napiše netko drugi. Feđa Štukan ju je napisao sam. I drugo: takva knjiga obično je zanimljiva po svojoj faktografiji, a ne po stilu i načinu na koji je napisana, niti po autorovu pripovjedačkom umijeću. Knjiga Feđe Štukama publici je atraktivna i zanimljiva upravo po ovom drugom. Napisao ju je darovit čovjek. Bosanci, naročito Sarajlije, ljudima iz drugih gradova bili su zanimljivi jer bi umjeli lijepo pričati, jer bi od svake budalaštine znali stvoriti priču, jer bi pretjerivanja u takvoj priči priču činile još boljom i slušljivijom. I umjeli su se, pričajući, predstaviti kao dragi i dobri ljudi. Feđa Štukan vlada tom rijetkom i dragocjenom vještinom - izuzetnom i među proslavljenim profesionalnim piscima - da piše upravo onako kako govori. Nijedna riječ u "Blanku" nije suvišna, ni s jednom ni najslabiji čitatelj ne gubi koncentraciju. "Blank" je poput kazališne predstave pred koju su dramaturg i redatelj nemilosrdno štrihali tekst. (Miljenko Jergović) Feđa ŠtukanFeđa Štukan je rođen u Sarajevu 1974. godine. Studirao je glumu u klasi profesora Aleksandra Jevđevića i Mustafe Nadarevića. Diplomirao na ASU 2011. godine. Zaposlen u Kamernom Teatru 55. 

Depra

Autor

Aleksandar Stanković

čita

Aleksandar Stanković

Traje

3 sati 2 minuta

žanr

memoari

Kombinirajući prozne zapise i poeziju, poznati televizijski novinar Aleksandar Stanković napisao je dojmljivu, hrabru i za hrvatsko društvo izuzetno važnu knjigu; psihičke bolesti poput depresije još uvijek su golemi društveni tabu i tema o kojoj se teško progovara. „Napisao sam knjigu o depresiji želeći prenijeti svoja iskustva ljudima koji se bore s tom bolešću i dati im nadu da se može i treba boriti s tim. S druge strane, knjigu sam napisao zbog toga da bih, ako je moguće, barem za milimetar, destigmatizirao tu bolest o kojoj ljudi relativno malo znaju, a imaju puno predrasuda“, kaže autor. Glas Aleksandra Stankovića, poznat s malih ekrana kao odlučan i čvrst, u audio izdanju ove kronike o dugogodišnjoj borbi s depresijom dolazi do nas u intimnijoj posturi, krhkiji od onoga na što smo navikli. No, Stanković upravo tim pomakom postiže snagu iskrene ispovijesti. Aco je secirao simptom po simptom depresije u cijeloj njezinoj težini. Najveća dobit ove knjige je pokušaj da se destigmatizira psihijatrija i depresija. Aco je uspješna osoba koju svi ‘znamo’. I on odjednom dođe i kaže: evo me, ja sam ovdje i borim se s depresijom već godinama. Dakle, mi možemo patiti, biti bolesni, ali i živjeti i biti vrijedni i prihvatiti svoju bolest. (dr. Petrana Brečić)Iznenadio me Aco, u prve dvije-tri stranice je rekao sve u čemu sam se našao, a to je da je sve krenulo napadom panike. Kada sam to pročitao bio sam sretan, ali na čudan način. Našao sam svoju patnju u njegovoj patnji. To je u biti bit toga što ova knjiga predstavlja. Mnogi ljudi će se naći u njoj i bit će im lakše. (Edo Maajka)Britko, bez uvijanja, uljepšavanja, prikrivanja. Bravo za hrabrost i smjelost. Podsjetnik da nismo sami u svojim borbama i da je važno razgovarati o mentalnom zdravlju.Mislim da ovo knjiga može pomoći ljudima, korisna je i dobra. Iako se sama ne borim sa depresijom, sada je sigurno bolje razumijem.Aleksandar Stanković (1970) rođen je u Baškoj Topoli, a djetinjstvo provodi u Karlovcu, zatim Zagrebu. 1995. diplomirao je pravo pri Sveučilištu u Zagrebu, a potom se zaposlio na Prvom programu Hrvatskog radija u Informativno političkoj redakciji kao novinar i urednik. Od 2000. na HTV-u uređuje i vodi emisiju Nedjeljom u dva. Autor je dokumentarnih filmova Moje želje moji snovi (2004) i Tata ide u pan (2005). U putopisnom serijalu Vjetar u kosi spojio je ljubav prema motociklima i novinarstvu. Objavio je zbirke poezije Jutra pobijeđenih (2001), Igor Mandić na mjesecu (2010) i Uglavnom su me voljele starije gospođe (2011), te knjigu Sto faca i Aca (2013). Za svoj rad nagrađen je godišnjom nagradom HRT-a za radijsku emisiju Poligraf (1999), nagradama HND-a "Marija Jurić Zagorka" za najbolji talk show (2000) i "Novinar godine" (2009).

Bakonja fra Brne

Autor

Simo Matavulj

čita

Leon Lučev

Traje

8 sati 23 minuta

žanr

roman

Izražavajući prve početke moderne društvene misli, književnost realizma prišla je običnom, svakidašnjem životu i stavila sebi u zadatak da umjetnički uobliči ljude svoga doba i probleme svoga vremena, da objektivno prikaže stvarni život i nepristrano iznese sliku sredine u kojoj pisac živi. To bi, kratko i neprecizno, bila opća i glavna karakteristika prve generacije pisaca realizma. Najtipičniji i najplodniji predstavnik te književnosti, ili bar te prve generacije književnika realizma, bio je Simo Matavulj. Matavulj je jedan od malog broja naših starijih pisaca koji književnost nije shvaćao kao stvar inspiracije, već kao ozbiljan poziv koj zahtijeva stalan, sistematski rad s određenom metodom i trajnim naporima za osobnim usavršavanjem. Bio je jedan od najobrazovanijih pisaca kraja 19. stoljeća čiji je književni opus psiho-geografska rendgenska snimka društva u trokutu koji u jednom vrhu omeđuju Šibenik i Zadar, u drugom Herceg Novi i Cetinje i, konačno u trećem, Beograd. Danas zaboravljen, Matvulj je na prijelazu stoljeća, u doba Kraljevine Srbije, književna i društvena zvijezda. Kao gimnazijski nastavnik predaje francuski jezik, prevodi Zolu i Maupassanta, Molièrea i Dickensa, izrazito je aktivan i uključen u javni život sredina u kojima živi. Čitaju ga i u kraljevskoj i socijalističkoj Jugoslaviji. Najpoznatiji roman koji otkriva svu čar i živost Matavuljevog pripovijedanja, Bakonja fra Brne, prenosimo u suvremenost kroz njemu izrazito primjeren format audio knjige. Spektakularna glumačka i jezična igra Leona Lučeva dočarava svu reljefnost i prirodnost pripovjedačeve književne kulture, jezgrovite, izražajne u govoru i dijalektu, dorađene u detalju i komponirane u skladnu cjelinu.Kako je nastao ovaj duhovit i u osnovi satiričan roman? Matavuljev otac, šibenski trgovac umire rano, pa njegova majka, omiljena pripovjedačica, žena vesele naravi i izrazitog smisla za humor na sina prenosi ‘snažnu volju za fabuliranjem’, redovito ga u vrijeme školskih praznika šalje k stricu igumanu u manastir Krupu na Velebitu. Kako se nije pokazao osobito zainteresiranim za školu, a ni dobrim u trgovini, majka ga šalje stricu na vrijeme dulje od praznika - ‘neka bude kaluđer kad već ni za što drugo nije’. No od kaluđerstva nije bilo ništa. Matavuljeva živa priroda u neposrednom dodiru s manastirskim životom stvori upravo suprotan učinak i ‘on omrznu kaluđere i izgubi vjeru u boga’. Ipak, četiri godine provedene u Kupi dale su Matavulju priliku da se upozna s narodnim govorom, seoskim i manastirskim životom, omogućile najvažniju njegovu knjigu i nezaobilaznu knjigu ovdašnje književnosti -  ovu koja je pred vama.U romanu Bakonja fra Brne iznenađujućim jezikom, narodnim koji postaje književni, dalmatinskim, vlaškim, arhajskim, dijalektalnim i knjiškim, Matavulj opisuje život franjevačkog samostana na Visovcu. Suprotno predodžbama o životu vođenom idealom, u njemu fratri žive životom svojih sitnih ćudi i nastranosti. U drugom planu, pred nama izmiču slike seoskog života na sparušenom dalmatinskom kamenjaru. Bakonja je Ivo Jerković, dvanaestogodišnji dječak iz sela Zvrljeva u Dalmatinskoj zagori. Njega stari stric fra Brne u brojnom plemenu probere za svog nasljednika. Jerkovići već četiri stoljeća daju mušku djecu u samostan.Postoji i legenda da je Simo Matavulj započeo pisaniju kojom će ismijati monahe manastira u Krki, ali onda ga je unajmio u svoju službu crnogorski knez i kralj Nikola, pa je brže-bolje preokrenuo priču na fratre s Visovca. Ako je to tačno, fratri bi kralju Nikoli trebali sagraditi spomenik. (Miljenko Jergović)...„Pošljednje tri godina moga bavljenja u Novom najviše sam napredovao u znanju srpskoga jezika. Kazao sam u početku da sam rođen u mjestu gdje vlada zapadni govor, u kome kipte sami talijanizmi; ispričao sam kako sam, u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilje sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi, učili smo „slovnicu“ koja je bila razumljiva kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda i onijem prvijem mojim književnim radovima (…)“ Simo Matavulj, Zabilješke jednog piscaSimo Matavulj (Šibenik 1852.- Beograd 1908.), pripovjedač, romanopisac i dramatičar, akademik i diplomat. Napustivši manastir u Krupi, gdje se spremao za redovnika, završio je učiteljsku školu u Zadru. Službovao je kao učitelj u dalmatinskim selima, a u Islamu Grčkom kod Zadra i prijateljevao je s uglednim Ilijom Jankovićem, djedom književnika Vladana Desnice. Matavulj je prve književne radove objavio u zadarskom Narodnom listu. Potom je bio nastavnik talijanskoga jezika pomorske škole u Herceg Novom. Zbog sudjelovanja u Bokeljskom ustanku 1881., prešao u Crnu Goru; predavao francuski jezik u gimnaziji i bio učitelj kneževih sinova. Nakon 1889. živio u Srbiji. U prvim godinama 20. stoljeća zaposlio se pri Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje Kraljevine Srbije. Bio je predsjednik strukovnog udruženja književnika, a za redovnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je početkom 1904. Pod utjecajem S. M. Ljubiše, potom talijanskih, francuskih i ruskih književnika koje je prevodio napisao je romantične pripovijetke (Iz Crne Gore i Primorja, I–II, 1888–89; Iz raznijeh krajeva, 1893; Car Duklijan, 1906), putopise, drame, te romane Uskok (1892) i Bakonja fra Brne (1892.). Umijeće pripovijedanja i smisao za uočavanje karakterističnih crta društvene sredine izrazio je u zbirkama pripovijedaka zavičajne tematike (Iz primorskog života, 1890; Sa Jadrana, 1891; S mora i planine, 1901; Pošljednji vitezovi, 1903), u putopisima (Po Levantu; Boka i Bokelji, 1893) i autobiografiji Bilješke jednog pisca (posmrtno, 1923).  Simo MatavuljNa fotografiji, Matavulj je čovek dobroćudan, skoro bezazlen, ali to je podvala: autor Bakonje fra Brne je južnjak, i to lukavi južnjak koji ume da oseti i razume, nepogrešno, i ono što svet i ljudi pokušavaju da sakriju od njega. Istina, on je znalac nekolikih jezika i literatura (prevodio je na naš jezik Mopasana, Zolu, Molijera); on je obavešten, jedini naš pisac onoga vremena koji je čitao Hismansa i komentarisao njegov A Rebours, jedini naš akademik, valjda, koji je u svojoj pristupnoj besedi pomenuo Malarmea. Ali imena Hismansa i Malarmea ne treba da nas zavedu: Matavulj nije isključivo u kulturi, u onome što je mogao da nauči od drugih, on je pre svega južnjak, jedan izvanredno razvijen sluh za stvari sveta kome je bio upućen. … Može li da se prenebregne istorija ovoga čoveka koji je, neminovnošću vremena u kome je živeo, bio prinuđen da se ostvaruje uvek u novoj sredini?... Ako je bio opsednut tajnama jezika, ako je čitavog života beležio bezbrojne sinonime i njihova značenja, to nikako nije bio izraz jedne čisto filološke strasti: on je slutio, zahvaljujući svom izvanrednom sluhu južnjaka, da je jezik najveća dimenzija čovekova, da se u njemu kriju tajne podneblja i kulture. Znao je, bolje no iko u ondašnjoj našoj kulturi, valjda upravo stoga što je morao uvek iznova da počinje u novoj sredini, i da  traži svoje sopstveno mesto u njoj (posebno na Cetinju i u Beogradu) da je jezik ono prvo što treba da se osvaja. Izuzetnog sluha, čije sposobnosti nikad ne mogu dovoljno da se naglase, Matavulj je mogao da razume ljude i kulture samo sluhom: on je najpre slušao pa onda razumevao. Uostalom, i njegovo razumevanje ostaje, najčešće, u granicama sluha, kao čisto muzički doživljaj: kod Matavulja nema refleksije koja bi bila dovoljna da se on ovako moćno ostvari kao što se ostvario, nema ideje koja bi, sama sobom, mogla da natkrili sve drugo. Matavulj, kad piše, ne osvaja idejom; on osvaja svojim jezikom. Pa i njegove vizije, o kojima se govori kao o uzoru realizma, njegove slike, uistinu živopisne, i žive, nikad nisu oslobođene darova sluha. Drugim piscima njegove epohe polazilo je za rukom da sliku oslobode zvuka, govora; Matavuljeva slika uvek je zvučna slika, njegova proza nije napisana već izgovorena reč. lako se rano oslobodio epske naracije (koja je jedan veliki govor, pripovedanje), Matavulj je prvi, klasični pripovedač upravo po tome što je najveća njegova sugestija u govoru: njegovu prozu valja slušati da bi se dobro razumela. Matavulj ostaje Matavulj  samo dok se obraća našem sluhu. Bez toga sluha, kako bi on bio moguć na Cetinju? Bez njega, što bi bio u Beogradu? Sluh je, oduvek, jedinstvena njegova šansa kao čoveka i kao pisca. (Radomir Konstantinović)

Regoč

Autor

Ivana Brlić-Mažuranić

čita

Lela Margitić

Traje

0 sati 55 minuta

žanr

bajka, priča za djecu

Možemo li biti prijatelji iako različiti? Na to nam pitanje odgovor daje najpoznatija naša književnica za djecu Ivana Brlić-Mažuranić pripovijetkom Regoč iz zbirke ‘Priča iz davnine’. Ova je poznata zbirka prevedena na gotovo sve svjetske jezike oblikovana na temelju motiva i likova slavenske mitologije, usmene predaje i književničine mašte, prvi put objavljena 1916. godine. Gotovo 120 godina kasnije Regoča prenosimo u suvremeni format audio knjige glasom glumice Lele Margitić. Iz devetnaestostoljetnog ishodišta suvremene fantastične književnosti Regoč izranja vitalan, svjež i pjevan, ispleten zvukom i glazbom, dinamičkim rasponima u kojima će nam se učiniti da jašimo na konjima i da tutnjamo podzemnim prostranstvima, da se povećavamo i smanjujemo, na tren ćemo juriti golemim stopama i onda jezditi obješeni o divovu bradu. Naratorskom profinjenošću i toplinom, Margitić dočarava diva Regoča koji život trati brojeći srušene zidine Legen grada i majušnu vilu Kosijenku, okretnu i drsko hrabru, sjedinjuje njihove suprotnosti u povjerenju i odlučnosti da spase dva zavađena sela suočena s opasnošću namjerno izazvane poplave.  ilustracija naslovnice: Mak Cvjetičanin Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin 1874. - Zagreb 1938.), pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Zarana je proglašena »klasičnim piscem« i »hrvatskim Andersenom«; djela su joj prevedena na mnogobrojne strane jezike te izvedena u kazališnim, radijskim i filmskim obradama. Njezina književna ostavština, rukopisi i korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. Kao ugledna spisateljica bila je četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu, a 1937. izabrana, kao prva žena u nas, za dopisnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Kći pravnika Vladimira Mažuranića i unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Nakon udaje za političara Vatroslava Brlića preselila se iz Zagreba u Slavonski Brod. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. 

Samo strast

Autor

Annie Ernaux

čita

Lela Margitić

Traje

1 sati 30 minuta

žanr

roman

Samo strast jezgrovit je, ali emocionalno intenzivan roman koji istražuje aferu žene s oženjenim muškarcem. Oštra i nepokolebljiva autobiografska proza ​​zadire u složenost želje, opsesije i zamršenih nijansi međuljudskih odnosa. Iskreno ispitivanje strasti prema muškarcu i utjecaja koji ona ima na život tjeraju protagonisticu do ruba samospoznaje. Preciznošću i hrabrošću, Annie Ernaux ispituje vlastito stanje u razdoblju svog života kada nije radila ništa osim što je čekala muškarca. Priča je to o ljubavi, čežnji i seksu pisana oskudnim, elegantnim stilom koji je autorici priskrbio međunarodno priznanje. Ova je knjiga bila na vrhu ljestvice nacionalnih bestselera u Francuskoj više od tri mjeseca.Djelo lirske preciznosti i dijamantne jasnoće. (The New Yorker)Spomenik strastima koji prkosi jednostavnim objašnjenjima. (The New York Times Book Review)Djelo Annie Ernaux jednako je snažno koliko i destruktivno, jednako suptilno koliko i ljuto. (Édouard Louis)Annie Ernaux (1940.) odrasla je u malom gradiću Yvetot u Normandiji u radničkoj obitelji. Nakon studija književnosti na sveučilištu u Rouenu predavala je francuski jezik i književnost u srednjoj školi i radila u Nacionalnom centru za obrazovanje na daljinu. Karijeru spisateljice započela je 70-ih godina objavom novele Les Armoires. Za svoj je opus, koji čini preko dvadeset naslova prevedenih na brojne svjetske jezike, primila niz nagrada, a 2022. dodijeljena joj je Nobelova nagrada za književnost. Izdavačka kuća Gallimard većinu njezinih knjiga sabrala je u kolekciji Quarto čime je Ernaux postala prva žena koja je za života ušla u tu prestižnu biblioteku.Fotografija na naslovnici: FreepikKnjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Zločin i kazna

Autor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

čita

Adrian Pezdirc

Traje

26 sati 2 minuta

žanr

roman

Rodion Romanovič Raskoljnikov, bivši student prava, živi u siromaštvu i kaosu Sankt Petersburga. Odlučuje - putem kontradiktornih teorija utilitarizma i uvjerenja da izvanredni ljudi imaju ‘pravo na prijestup’ - ubiti Aljonu Ivanovnu, ženu kod koje sam zalaže obiteljsko srebro. Aljonina polusestra, Lizaveta, dolazi dok on pretura po Aljoninoj imovini, te i nju ubija. U međuvremenu se sprijateljuje s alkoholičarom Marmeladovim, čija je kći Sonja prisiljena na prostituciju kako bi uzdržavala obitelj. Stari prijatelj, Razumihin, također ulazi u njegov život, zabrinut zbog njegovog nenormalnog ponašanja. Osim toga, Raskoljnikovljeva sestra, Avotja Romanovna, koja je napustila svoj posao guvernante za Svidrigailova zbog njegovih nedoličnih poteza prema njoj, stiže u St. Petersburg s njihovom majkom. Dunja se namjerava udati za čovjeka po imenu Lužin kako bi poboljšala svoj financijski i društveni položaj. Narativ prati preokrete Raskoljnikovljevih emocija i razrađuje njegovu borbu sa savješću i stezanjem omče sumnje oko njega. To je u najkraćim crtama fabula ovog vrhunskog remek djela svjetske književnosti, romana koji je Fjodora Dostojevskog smjestio u red najvećih svjetskih romanopisaca. Ovaj izvanredni, starinski ruski klasik, 157 godina od svog objavljivanja dobio je hrvatsku audio verziju u superiornoj izvedbi Adriana Pezdirca.Djelo koje uvijek iznova rađa intelektualnu aktivnost i uznemiruje savjest.Ova je priča jedna od najboljih uopće napisanih psihopatoloških studija krivnje.Roman o zločinu Rodiona Raskoljnjikova, studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu, a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihičkih doživljavanja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubojstvo prizna i podnese tešku kaznu, bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata, najvećom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošću. To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgrađen na osnovi kriminalne fabule, koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave, a ujedno sadržava u sebi i značajne elemente socijalno analitičkog postupka koji je toliko značajan za europski, a posebno ruski realizam. U ovom romanu kao da se ukrštava, a ujedno i račva problematika europskog romana 19. stoljeća, a nagovještavaju mnogi postupci suvremenog romana. (Aleksandar Flaker)Po korištenju popularnih žanrova i transformaciji trilera u metafizički roman, Dostojevski je moderan i danas.Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je u Moskvi 1821. Živio je životom mračnim i dramatičnim poput romana koje je pisao. Kratki prvi roman, Jadnici (1846.), donio mu je trenutačni uspjeh, ali njegova je spisateljska karijera prekinuta 1849. uhićenjem zbog navodne subverzije protiv cara Nikole I. Zatvorska iskustva povezana s njegovim obraćenjem religioznoj filozofiji činila su osnovu za njegove velike romane. Slučajni brak s Anom Snitkinom, nakon razdoblja potpune neimaštine izazvane njegovim kompulzivnim kockanjem, dao je Dostojevskom emocionalnu stabilnost da završi Zločin i kaznu (1866.), Idiota (1868 – 1869.), Opsjednute (1871–1872), i Braću Karamazove (1879–1880). Kada je umro 1881. godine, ostavio je djela za koja će se pokazati da su presudno utjecala na mislioce i pisce zapadnog svijeta.Adrian Pezdirc Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. Dostojevski je svoje najpoznatije djelo 'Zločin i kazna' napisao u izuzetno kratkom roku kako bi isplatio kockarske dugove. Izdavač ga je ucjenjivao da objavi još jednu knjigu, pa je napisao i 'Kockara'. 

Zelenbabini darovi

Autor

Ivana Nešić

čita

Svetlana Patafta

Traje

7 sati 22 minuta

žanr

roman

Mika je dobronamjeran dječak koji živi s bakom, a najviše uživa kada se zavali u travu sa slatkišem u jednom džepu i knjigom o junacima u drugom. Skrovište od mrzovoljnog susjeda i nasilnih dječaka pronašao je na livadi podno stabla kruške. No Mika nije ni slutio da se baš u tom stablu krije tajna. U duplji stare kruške živi kolonija malih čudesnih bića maljutaka, a starješina će Miki povjeriti poseban zadatak. Vođen željom da spasi svijet, ali ne sasvim lišen sebičnih motiva, Mika će proći kroz čudesne svjetove i neobična iskušenja. Pridružit će mu se maljutak Zaviša i nesvakidašnja kornjača po imenu Paun. Na putovanju prepunom nevjerojatnih doživljaja proći će kroz šumu, tunele, pećinu koja plače, pa čak i vatru, susresti kamenog medvjeda, hipnotiziranog pijetla, vodenjake, rusalke i druge fantastične stvorove. Svaki iz svog razloga, Mika i maljutak Zaviša zateći će se u službi kod Zelenbabe, starice velike moći i tajanstvenog porijekla. Hoće li dječak i maljutak uspjeti savladati moćna mitska bića i dokazati da zaslužuju tajanstvene Zelenbabine darove?Roman Zelenbabini darovi objavljen je 2013., a iste je godine dobio prestižne nagrade, pohvale kritike i osvojio ljubav čitalačke publike, te je uvršten u lektiru za peti razred osnovne škole u Srbiji.Ivana Nešić, književnica, povjesničarka umjetnosti i prevoditeljica, rođena je 1981. u Ćupriji, a danas živi u Beogradu. Djela su joj inspirirana balkanskom mitologijom i pričama koje je slušala u djetinjstvu. Do sada je objavila knjige: Zelenbabini darovi (2013), Tajna nemuštog jezika (2014), Novčić sudbine (2022), Misija: Muzej (2017) i Priče o prkosnim Srpkinjama (2018). Godinama vodi blog Obor čuda zlog praseta. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih književnih nagrada.Ilustracija na naslovnici: Freepik