Boris Jokić: Premijer dekretom može ukinuti ocjene u prva četiri razreda osnovne škole

Ususret četvrtom izdanju festivala Knjige u krošnjama, otvorili smo diskusiju o tome što znači čitati i učiti u vremenu hiperpodražaja. S osjećajem urgentne potrebe za promjenom sustava obrazovanja u kojem trećina učenika ne savladava osnovne jezične vještine, Centar kulture Ribnjak ugostio je tribinu NOVA ČITANJA.

Nataša Govedić, spisateljica i profesorica Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, gotovo su dva sata razgovarali i slušali nastavnike, učenike, knjižničare i pedagoge, raznovrsnu publiku okupljenu oko pitanja kako danas čitamo i kako učimo, te je li škola kakvu imamo adekvatna za izazove vremena u kojem živimo.

'Osloboditi se straha, prepoznati opresiju i opirati joj se, povezati se i udružiti, mijenjati sustav malim koracima, nalaziti rijetke pukotine, eksperimentirati', rekla je Nataša Govedić i time dala glavni ton i intonaciju diskusiji, manje usmjerenoj na dijagnozu, a više na pitanja mogućih akcija i djelovanja u postojećim okolnostima, sad. ‘Premijer dekretom može ukinuti ocjene u prva četiri razreda osnovne škole, on ima tu ovlast’, rekao je Boris Jokić. 

Cjelovitu snimku razgovora poslušajte na našoj blog stranici kojom smo u istom kontekstu razmotrili ulogu audioknjiga. Jer one mogu biti dragocjen resurs u sveprisutnoj krizi pažnje.

NATAŠA GOVEDIĆ: Smeta mi što je poticanje čitanja postalo birokratska procedura, taj termin je rabljen za razne stvari koje opet uvode natjecanje, mjerenje, ocjenjivanje, koje nema veze s čitanjem i stvaranjem. Knjigu Pohvala odriješenim rukama napisala sam er znam da nas je mnogo koji vjerujemo da je čitanje stvaralaštvo. Ako inzistiramo na rezultatima, ocjenama - sve se danas može pretvoriti u statistiku, uslijed tehnologizacije ona je postala odlučjuća stvaka-  onda samo gradimo strah, a mislim da je važno izaći iz toga. Osjećam da je mladim ljudima zlo od matura, ocjena, presija, toga da se moraju na onaj amerikanizirani način popeti po zadanim stepenicama. Hajmo stvoriti malu oazu slobodnu od straha.

BORIS JOKIĆ: Osjećaj hitnosti, žurnosti, osjećaj straha o kojem govori Nataša, to je planski.  To se potiče, jer u u situaciji alerta, parcijalizirane pažnje, napetosti i potencijalnog straha, onda si bolji konzument, što si slobodniji manje si konzument. Današnji glavni resurs je pozornost, osim sigurnosti, ali ostanimo na pozornosti. Ako imaš čitatelja od 15 ili 16 godina i ako je njegova pozornost podijeljena, onda je mao vjeroajtno da će se ta osoba izložiti drugm impulsima, krativnijim i slobodnijim okružjima, drugačijima od nametnutih. Svi smo robovi trenutka o kojem ne mislimo dovoljno kritički. Smatram da odgojnoobrazovni sustav ne omogućuje slobodu, da namjerno guši obrazovne radnike i na taj način odrađuje samo formu. Ako bismo pristupili drugačije, uspjeli bismo. No, je li uopće hitno razgovarati o ovakvim temama? Jest. Treba se boriti uvijek, svim mogućim sredstvima i alatima, protiv nametnutog obrasca, kako prije stotina godina, tako i danas, jer život bez borbe je promašen život.

NATAŠA GOVEDIĆ: Treba ovdje istaknuti distinkciju. Nama se čini da živimo u ekonomskom siromaštvu, ali da smo kulturalno, kao,  dobro. A zapravo je obrnuto, živimo u strašnom kulturalnom siromaštvu, s tako malo sadržaja za mlade,  vrlo strogo kontroliranih u načinima na koji su distribuirani, po cinepleksima i logaritmima mreža. I ne učimo nikoga da sloboda počinje od selekcije tog ogromnog žutog polja. Dakle, ne moraš pogledati sve tiktokove, sve blokbastere, pročitati sve besteler hitove, mada ti se čini da moraš, mada ti se čini da je to istinska zajednica, ali to je fejk nad fejkovima.  Zapravo je to tvoje siromaštvo. Ako si rob toga da pratiš trend, da si samo u trendu i ne znaš ništa izvan trenda, onda ne postojiš, ti si konzument, fan, roba, radiš za tu manipulativnu manjinu, klikaš za nju. Da bi izašli iz toga, a to smatram hitnim, trebamo početi govoriti: jedna zbirka poezije, jedna tribina, jedan dolazak u srednju školu, svaki taj pojedinačni čin povećava naš kulturalni kapital i osnažuje neke ljude koji sad tu nešto misle, to mišljenje  je kapital. Pristati na postojeće stanje, prepustiti se apatiji, tu bih vrstu kapitulacije smatrala sramotnom, jer imamo dovoljno perspektive i dovoljno znanja - i politiloškog i sociološkog i u svakom smislu analitičkog - da možemo biti svjesni da zakopavamo vrijeme koje dolazi. 

BORIS JOKIĆ: Želim u tom kontekstu reći i ovo: najnezadovoljniji su učenici gimnazija, najveće probleme s mentalnim zdravljem imaju najuspješnije gimnazijske učenice. Prostor slobode o kojem govorimo ne služi tu samo da razvijemo kreativnost, već da mlada osoba pronađe samu sebe, da prepozna vlastite interese. A hrvatska škola to nažalost i dalje ne omogućuje. Postpandemijsko istraživanje, najveće provedeno te vrste kod nas, svaki četvrti šesnaestogodišnji učenik je tim istraživanjem ispitan, pokazalo je da je svaki treći muški učenik strukovnih škola percipirao pozitivnim sve što se sa školom dogodilo u pandemiji. No, ako ste u to doba bili savjesna učenica kojoj je škola sve, struktura škole nametnuta kao jedina važna, onda nije čudo što se to odrazilo na mentalno zdravlje. No nije pandemija jedina koja je ostavila posljedice na mentalno zdravlje. Naime, mi znamo da struktura škole i način ocjenjivanja, način na koji škola promatra dijete, inzistiranje roditelja koji poput heroinskih ovisnika forsiraju drugu decimalu prosjeka, uglavljivanje one ako nemaš 5.0 nećeš upisati tu i tu školu, dakle, propast ćeš u životu, što je jedna od najštetnijih roditeljskih praksi koje uopće postoje, mi znamo da je to štetno, a to je hrvatska škola danas. I zato bi bilo dobro da prva četiri, a ja bih rekao i pet razreda, nema brojčanog zaključnog ocjenjivanja. Što treba nekome da u porvom razredu osnovne škole prolazi s 4.9 ili 5.0? Pazite, 96,1% učenika završava prvi razred s 5.0, znači njih 3,9% posto ne završava rasred s 5.0, a tu si ih već inficirao. U trećem razredu taj postotak superodlikaša je 91,6%. Zašto ne bismo to obrnuli? To može bilo tko, premijer Andrej Plenković, Zoran Milanović dok je to bio, dekretom može ukinuti ocjene. Jer taj prosjek ništa ne govori o osobi, učeniku. Kad bismo to napravili, ukinuli ocjene bar u tim nižim razredima, napravili bismo pomak, oslobodili malo prostora.

Festival književnosti i zvučnog eksperimenta za djecu i mlade posvećen je novim generacijama i onima koji s njima uče, slušaju i mijenjaju formate. Vidimo se i ove godine na Ribnjaku od 14. do 18.svibnja. 

Program Krošnji uskoro čeka vas na Ibisovim stranicama.

Stay tuned… i uživajte u slušanju.