Stjenice Martine Vidaić, objavljene 2021. godine, nisu djelo koje će vas zabaviti – to nije ni njihova namjera. Riječ je o knjizi koja korespondira s hrvatskom stvarnošću, o djelu koje precizno opisuje psihički neuravnoteženu i životom duboko nezadovoljnu osobu. Tu gustu narativnu strukturu Stjenica u audio verziju dojmljivo prenosi zadarska glumica Mia Zara Burčul.

U središtu romana je Gorana Hrabrov, mlada i uspješna arhitektica koja napušta svoj unajmljeni stan na zagrebačkom Medveščaku. Gorana je bjegunica. Iza nje su dva moguća zločina, ali grad je ravnodušan – on bruji i živi, ustobočen u zgradama koje su stanovnici podigli u obranu od svojih strahova.

Goranin bijeg počinje u danima duboke depresije nakon što joj je u prometnoj nesreći u Lici poginuo suprug s kojim je u braku bila tek nekoliko dana. Od kobnog 19. veljače 2019. godine Gorana ne živi, ona životari. Dala je otkaz, ne odaziva se na pozive i samuje u unajmljenom stanu. Kada, uvjerena da je u stanu ostavila goruću svijeću i prouzročila požar, bježi iz Zagreba, započinje njezino putovanje u zavičaj – dalmatinski gradić uz obalu, a potom na otok na kojem je odrastala.

Na otoku će, još uvijek u strahu od dolaska policije, krenuti u rekonstrukciju stare i već pomalo urušene obiteljske kuće. Prolazeći gradom s junakinjom, otkrivamo arhitekturu brutalne ružnoće i ocvale ljepote, ali postupno prelazimo s arhitekture grada na arhitekturu obitelji – na zdanje od frankenštajnskih soba koje se dodaju početnoj strukturi. Izranjaju članovi Goranine obitelji – njezine starije sestre, braća, nećaci – u labirintu u čijem središtu leži majka na samrti.

Ono što Stjenice čini zahtjevnima jest forma romana. Naime, ne postoji niti jedan odlomak. Priča počinje rečenicom „Pišem tebi, Hladna moja“ i teče neprekidno. Gorana pripovijeda Hladnoj, ženi s kojom je dijelila sobu intenzivne njege, ženi u besvjesnom stanju priključenoj na aparate. Gorana svoju priču mora ispričati samoj sebi kroz složeni unutarnji monolog koji zahvaća pojedinosti vlastitog života.

Roman je dobio naslov po jednoj od Goraninih fobija, ali stjenice predstavljaju i simboliku: za Goranu ljudi su isto što i stjenice – opasni i najbolji za izbjegavanje. Smrt supruga dodatno naglašava besmislenost postojanja.

Stjenice otkrivaju autoričin pripovjedački talent. Umijeće kojim vodi junakinju u rekonstrukciju kuće vlastite obitelji, ispod čije se težine vodi potraga za vlastitim ja, postavlja Stjenice među vrhunska ostvarenja suvremenog hrvatskog romana.

Martina Vidaić rođena je u Zadru 1986. godine. Po zvanju je profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Književno ime stekla je kao pjesnikinja – 2011. godine dobila je nagradu „Goran za mlade pjesnike“ za zbirku Era gmazova. Objavila je više zbirki poezije, među kojima je Mehanika peluda za koju je dobila nagradu „Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju“. U prozu je zakoračila romanom Anatomija štakora (2019.), nakon čega slijede Stjenice (2021.).

*Ova je knjiga objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Ureda za kulturu Grada Zagreba i u cijelosti je zaštićena autorskim pravom.