Naslov

Proljeća Ivana Galeba

Autor

Vladan Desnica

čita

Zoran Čubrilo

Glazba

Maro Market

Nakladnik

VSNM ZG, Audio Store Transonica, Srpsko narodno vijeće

Izdanje

Zagreb, 2020.

ISBN

978-953-8329-05-0

Trajanje

16 sati 29 minuta

žanr

roman

Proljeća Ivana Galeba

„Proljeća Ivana Galeba“ je najobimniji i najpoznatiji roman Vladana Desnice, objavljen 1957. godine. Smatra se modernim romanom u kojem više, gotovo samostalnih cjelina povezuje svijest glavnog junaka i naratora Ivana Galeba. 

Ivan Galeb je sredovječni violinist iz dalmatinske obitelji koja je izgubila svoje bogatstvo. Nalazi se u bolnici, u trenutku buđenja nakon operacije, kada počinje promišljati o svojem životu, prošlosti i sjećanjima. Temeljni princip u kompoziciji romana je asocijativno vezanje sjećanja sačinjenih od slika, misli i tek periferno događaja. Ivan Galeb se tako u bolničkoj sobi prisjeća najvažnijih i najupečatljivijih epizoda iz vlastitog djetinjstva i života općenito, često obraćajući pažnju na detalje vezane za svjetlo, mirise ili osjećanja koja su vezana za situacije u kojima se nalazio. Kroz razmišljanja o događajima nadovezuju se gotovo esejistička razmišljanja o životu i različitim filozofskim pitanjima, kao što su ljepota, umjetnost, književnost, religija, smrt i mnoga druga. Glavni junak neprestano se nalazi u borbi svijesti između svjetla i tame, dobra i zla, ali u konačnici spoznaje „mir s radošću i s bolom“. Temeljna svjetonazorska misao Vladana Desnice je da se čovjek nalazi između dviju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti. Ta svevremena dvojnost oplemenjena autorovom lucidnom mudrošću, igre su proljeća i smrti...

"Proljeća Ivana Galeba" s podnaslovom "Igre proljeća i smrti” je meditativno-analitički roman, jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne hrvatske narativne proze koji Desnicu predstavlja kao antologijskog pripovjedača dojmljiva iskustva i životne mudrosti i čini "vrhunac njegova umijeća i umjetnosti, „djela kasnog modernizma, najava skepticizma postmoderne“. -- M. Solar

Rijetki su književni putovi bili tako trnoviti i prepuni prepreka kao što je to slučaj Vladana Desnice, pisca koji je s ozbiljnim objavljivanjem počeo tek u svojoj četrdeset i petoj godini, da bi rana smrt prekinula njegov stvaralački luk već u šezdeset i drugoj godini života. Kroz nešto više od desetljeća i pol, svim dodatnim nepogodama i protivljenjima usprkos, on se opravdano nametnuo kao jedan od najvećih prozaika i najizgrađenijih intelektualaca u čitavom kulturnom prostoru nekadašnje države, kao književnik doista univerzalnih dometa koji čini čast jeziku na kojemu piše i bitno afirmira sredinu iz koje polazi. Desničino djelo pjesnik i esejist Tonko Maroević ocijenjeno je kao vrhunac sredozemnih iskustava u hrvatskoj književnosti. 

 

Vladan Desnica, romanopisac, pripovjedač, dramatičar, pjesnik, esejist, prevoditelj, scenarist i kritičar, rodio se u Zadru 17. rujna 1905. godine. Gimnaziju je pohađao u Zadru, Šibeniku i Splitu, a pravni fakultet je završio u Zagrebu. Studijsku godinu 1927./28. proveo je u Parizu, proučavajući estetiku, glazbu i povijest umjetnosti. Radio je kao advokat i sudac u Splitu; ratne godine dijelom provodi u Zadru i na obiteljskom imanju u Islamu Grčkom, da bi 1945. godine došao u Zagreb, zaposlivši se u Ministarstvu financija. 1949. godine napušta službu i živi kao slobodni književnik do smrti 4. ožujka 1967. godine. 

Prve je pjesme, pripovijetke, eseje i prijevode objavljivao u tridesetim godinama, ali je u književni život zapravo stupio kasno, 1950. godine, objavljivanjem romana »Zimsko ljetovanje«, a svoj iznimni literarni dar potvrdio je s dvije knjige pripovjedaka, tiskane 1952. godine (»Olupine na suncu«) i 1955. godine (»Proljeće u Badrovcu«). 

Neosporan vrhunac opusa predstavlja roman »Proljeća Ivana Galeba«, koji je Desnica pisao dvadesetak godina, prvi put je objelodanjen 1957. godine, a potom objavljivan u tridesetak izdanja i prevođen na mnoge jezike. U tom je djelu sintetizirao gotovo sva svoja iskustva i u obliku predsmrtnog monologa protagonista stvorio roman-esej, roman-simfoniju ili »roman-spužvu«, pogodan da spoji istančanu evokaciju zbilje s dubokom meditacijom o prolaznosti i smrti.