Pripovijetku Prijan Lovro Šenoa je napisao 1873. godine, za vrijeme boravka na studiju u Pragu. Prijatelj vlastelin Šenou pozove na svoje imanje u berbu gdje on, udovici koju ondje zatiče, realistično prepriča život svog praškog cimera. Ova Šenoina ‘praška novela’ je priča o Lovri, mladiću koji se rodio u siromašnoj seoskoj obitelji i zaputio u grad na školovanje. Piščev prijatelj i junak Lovro darovit je čovjek golema znanja i željan uspjeha. No, u društvu koje vrednuje podrijetlo i bogatstvo, a ne sposobnost, Lovrina nastojanja ne mogu uspjeti. Novčane i ljubavne nevolje obilježavaju njegov težak životni put koji završava tragedijom.
"Upravo u Prijanu Lovri počet će Šenoa dodirivati idejni krug koji će prijeći okvir sila pokretnica njegovih romana. Pa ako je igdje bilo mogućnosti da se hrvatska književnost protuče do dubljih problema i širih vidika, to znači da motivaciju svojih junaka odredi i izvan uvjeta nacionalne borbe i svih pitanja koja se time automatski stavljaju u pokret, bilo je to upravo u Prijanu Lovri… Sumnja koju će junaci realističke književnosti uopće, u svim sredinama, nositi u srcu, i činiti od nje jedan od glavnih motiva svoga stvaranja, ta se sumnja začela u Prijanu Lovri."
- Ivo Frangeš
August Šenoa bio je hrvatski književnik, novinar, prevoditelj i političar. Rođen je 1838. godine u Zagrebu, tada dijelu Habsburške Monarhije. Izrazito plodan i utjecajan, društveno i javno angažiran, obilježit će početke realizma i zauzeti središnje mjesto hrvatske književnosti 19. stoljeća. Pisao je pjesme, novele, romane, feljtone, kritičke tekstove, a prevodio s francuskog, njemačkog, engleskog i češkog jezika. Služio se pseudonimima Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa.
Za Šenoinu slavu zaslužni su povijesni romani poput romana Čuvaj se senjske ruke, Diogeneš, Seljačka buna, Kletva (koju nije dovršio), te Zlatarovo zlato, koje je 1971. objavljeno u Viencu u nastavcima. Posebno se ističu povjestice, pripovjedna djela s povijesnim motivima u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Anka Neretvanka, Šljivari i dr.). Šenoa je napisao i niz romana s tematikom iz suvremenog života (Mladi gospodin, Prosjak Luka, Vladimir, Branka) i brojne novele (Prijan Lovro, Barun Ivica, Ilijina oporuka, Karanfil s pjesnikova groba, Kanarinčeva ljubovca, i dr.). u kojima tematizira socijalne, političke i etičke probleme svog vremena.
Potekao je iz ugledne građanske obitelji češko-slovačkog podrijetla. Pravo studira u Zagrebu i Pragu. Kako nije položio završne ispite, uskraćena mu je novčana pomoć biskupa Strossmayera ii Šenoa u Beču piše kao novinar za listove Glasonoša i Slawische Blätter gdje razvija svoj smisao za zanimljivo pripovijedanje. Po povratku u Zagreb radi u redakciji časopisa Pozor i ubrzo postaje ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta (HNK), a potom dramaturg. Istodobno radi kao gradski bilježnik, a napušta kazalište kad postaje gradski senator. Časopis Vienac uređuje do svoje smrti.
Nakon velikog zagrebačkog potresa 9. studenog 1880. August Šenoa je, pomažući sugrađanima, obolio i u prosincu 1881. umro. Golemim opusom stvorenim za kratkog života, zauzeo je iznimno mjesto u hrvatskoj književnosti, a razdoblje u kojem je aktivno djelovao naziva se u pojedinim periodizacijama Šenoinim dobom.
"On je stvorio širu čitalačku publiku i pripovjedačku našu prozu, pišući divnim jezikom, iako kajkavac rođenjem, pa ni među svjetskim piscima nema boljeg promatrača karakterističnosti čovjeka i prirode i lapidarnijeg slikara života."
- Antun Gustav Matoš
Prijan Lovro je lektirni naslov za 2. razrede srednjih škola.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.