Preziranje oficijelne kulture i normativnog življenja ponukalo je Popovića da izabere melankolično stajalište vječnog luzera, a naoko "grubog momka" u nužnom plivanju kroz neinstitucionalizirano pa i alternativno "podzemlje" zagrebačkog života: kroz bezbroj nasumičnih, jednonoćnih veza i grubih gesta, kroz pivo i adoriranje vlastitim filmsko-literarnim junacima... --Branko Maleš
Kod Popovića postoji Tom Waits, ali Presley baš ne. Ma, posredno on spominje Marqueza i “Casablancu”, no četiri je godine čitao isključivo: “Sportske, Kamova, Viana, Huizinga, njegovu Jesen srednjeg vijeka, Celina, Blochov Princip nada, Texte: der RAF Crvenih brigada, Handkea, Devet priča, Salingera i Rakovu obratnicu, Millera”. I tu bi trebalo potražiti njegovu pripovjedačku poetiku, koja ne mari za kontinuitet i koherentnost, već se temelji na fragmentu i na začudnoj poveznici: paraboličnoj metafori, kojom može poantirati i razriješiti sve što poželi.
Tkogod bi mogao reći da Popovićeve priče govore o tipu, “Popoviću”, koji ide s jedne ženske na drugu poput bumbara, a između njih otvara pivo i za cijeli mu svijet puca k. Pisac je od socijalističkog omladinca napravio antiheroja koji pored živog komada izvodi “drkicu”. Drugim riječima, zagrebao je po sjenama grafita po novozagrebačkim pothodnicima i ondje otkrio baš to čime se književnost bavi u boljim trenucima, dakle međuljudske odnose. Izgleda plitko, ali meni nije: doselivši se iz Livna ili s Trešnjevke stanovnici Dugava nisu postali ni manji, ni lošiji ljudi.
Popović je rijedak spisateljski svat koji započne kratku priču o nekakvoj ženskoj da bi je pretvorio, zatim, u sasvim drugu dilemu: je li ovo fikcija ili fakcija (Pjesma zaboravljenog telefona). Cura može biti Nana ili Snježana, ali pripovjedač, on je uvijek jedan te isti: Popović. Njegova bolna iskrenost prema čitatelju prelazi svaku mjeru. --Željko Ivanjek
Edo Popović - 1957. - rođen u Livnu - 1968 - dolazi u Zagreb - 1976 - upisuje FF - 1980-1982 - radi u pilani Ostermann, čita Kamova i Heinekena - 1982-1983 - black-out - 1983-1986 - pleše Midnight Boogie negdje između Zagreba i Berlina
