Pred vama je roman koji više od pola stoljeća zauzima posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Kada je Kiklop objavljen, a bilo je to 1965. godine, odmah je bilo jasno da se radi o prvorazrednom djelu. Anketom provedenom 2010. godine među kulturnim radnicima upravo je Kiklop proglašen najboljim hrvatskim romanom.

Ovo je djelo koje kritičari nazivaju zagrebačkom inačicom Joyceova Uliksa – roman koji svojom modernističkom tehnikom, intelektualnim vrenjem i višeslojnošću korespondira podjednako s novim vremenima i s tradicijom. Složena mozaična struktura razbijena je na fragmente, prožeta esejističkim ekskursima i presijecana mnogobrojnim citatima i referencama na svjetsku književnu baštinu.

Radnja romana smještena je u Zagreb neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. Pratimo intelektualno-boemske krugove grada koji stoji na rubu povijesne katastrofe. To je vrijeme predapokaliptične neizvjesnosti kada se surovi sveopći rat već nazire na horizontu. U tom kontekstu, naslovno mitološko čudovište – Kiklop – postaje moćna metafora nadolazećeg zla i rata.

U središtu ovog vrtloga stoji Melkior Tresić, gotovo iskorijenjena vrsta intelektualca koji pokušava sačuvati zdrav razum između ponižavajuće militarizacije i privida civilnog života, između vlastite lucidnosti i posvemašnje banalnosti. Jer, kako stoji u romanu, „život je odabrao inteligenciju za svoje igre, on ne pravi historiju s idiotima“. Tresić je čovjek uhvaćen u zamku vlastitog razmišljanja, intelektualac koji shvaća da se svijet raspada.

Ono što Kiklopa čini posebno zahtjevnim i istovremeno fascinantnim jest njegova višeslojna struktura. Roman funkcionira na nekoliko razina istovremeno: kao psihološka studija likova, kao društvena kronika prijelomnog trenutka, kao proturatna poruka, kao alegorija o sukobu civilizacije i barbarstva, kao meditacija o ulozi intelektualca u vremenu krize. Simbolika i alegorija prožimaju svaki dio djela, zahtijevajući od čitatelja – ili u ovom slučaju slušatelja – aktivno sudjelovanje u stvaranju značenja.

Marinkovićev stil prepoznatljiv je po gustoći, intelektualnoj bravuri i modernističkoj fragmentaciji. Pripovjedačka tehnika koja razbija linearnost, esejistički pasusi, mnoštvo kulturnih aluzija – sve to čini Kiklopa romanom koji se ne čita lako, ali koji nagrađuje upornost neprocjenjivim estetskim iskustvom.

Roman je dobitnik najviših književnih nagrada i školska lektira, ali daleko više od toga – to je djelo svjetskih dometa koje govori o univerzalnim temama: strahu pred ratom, odgovornosti intelektualca, krhkosti civilizacije, ljudskoj bespomoćnosti pred silama povijesti.

Kroz slušanje ove audioknjige u izvrsnom čitanju Borisa Bakala, zaronite u svijet velike književnosti i otkrijte zašto generacije čitatelja smatraju Kiklopa nezaobilaznim djelom hrvatske kulture.

Ranko Marinković rođen je na Visu 1913. godine. Studirao je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je interniran u logor Ferramonte. Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete, bio ravnatelj Drame zagrebačkog HNK-a i profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Osim Kiklopa, napisao je i drugu značajnu prozu poput zbirke Ruke te drame kao što su Glorija i Albatros. Njegova je proza obilježena mediteranskim ambijentom, ironijskim modusom i modernističkom tehnikom. Godine 1975. dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo, a bio je i redoviti član HAZU. Umro je u Zagrebu 2001. godine, ostavivši trajni trag u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća.

*Ova je knjiga objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Ureda za kulturu Grada Zagreba i u cijelosti je zaštićena autorskim pravom.