Branko Ćopić, u ovim jezicima najznačajniji pisac za djecu, Krleža i Andrić svih naših djetinjstva, pisao je i za odrasle – neke važne, tmurne i subverzivne romane, ali i zaborava vrijednu programsku poeziju. To je još jedan ćopićevski paradoks: u odraslom svijetu i odrasloj svijesti bio je tek vješt pučki stihoklepac, dok je u dječjem svijetu bio moćan, neusporedivo velik pjesnik, koji je svojoj publici, bolje nego itko, otkrivao tajnu rime.
Najvažniji lik njegova stihovanog svijeta ostaje Ježurka Ježić. Ono što je za Krležu i njegov pjesnički dar bio Petrica Kerempuh, to je za njega bio taj jež. A prvi stihovi poeme koju je prvotno nazvao “Ježeva kuća”, e da bi zatim pristao uz popularniji deminutiv – “Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi obnoć i obdan, s trista kopalja naoružan” – riječi su kojima je, nakon čovjekova rođenja i prvih jezičnih saznanja, započinjala književnost. A kako je život čovjekov elipsa, gdje se početak i kraj susreću u istoj nježnosti i strahu, bit će da na njegovom završetku stoji: “Po šumi, danas, bez staze, puta, Ježurka Ježić lovi i luta. Veštak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.”
Ono najvažnije, što predstavlja sjećanje jezika, njegovu boju i zvuk, neprevodivo je i neprepričljivo. Tako se ni priča o Ježurki ne bi mogla prepričati, ni pretvoriti u svejedno kakav prozni oblik. Pritom, Ćopićeve stihove nije potrebno lomiti, može ih se pisati od margine do margine, kao prozni tekst, jer im je ritam tako jasan i čist da bi se u tekstu osjetio i prepoznao čak i kada u njemu ne bi bilo malih i velikih slova, tačke, zareza i stiha, nego bi se riječi nizale jedna za drugom, a oko bi i uho u njima tražilo i nalazilo melodiju, ritam i smisao. - Miljenko Jergović
...
Rodio sam se 1915, u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su mi bili zemljoradnici. Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče.
Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže. Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima. Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike.
Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio. - Branko Ćopić
