Gotovo četrdeset godina nakon prvog izdanja, roman ‘Forsiranje romana reke’ Dubravke Ugrešić ponovno ulazi u našu književnu sadašnjost. Ovaj put ne kao nova knjiga na polici, nego kao glas. Kao audioknjiga.

U interpretaciji Darije Knez taj roman dobiva novo, pomalo neobično vrijeme. Tekst koji je nastao u svijetu pisaćih strojeva, književnih kongresa i hotelskih hodnika sada se ponovno događa, ali u vašem uhu. U melodiji rečenice, u ironijskom naglasku, u glasovnim nijansama koje iz teksta izvlače njegovu suptilnu komiku i njegovu skrivenu melankoliju.

A to je zapravo savršeno mjesto za ovaj roman. Jer ‘Forsiranje romana reke’ oduvijek je bio roman o glasovima: o razgovorima pisaca, o književnim pozama, o ambicijama i taštinama koje se sudaraju na međunarodnom susretu pisaca u zagrebačkom hotelu Intercontinental.

Roman počinje gotovo filmski. U hotelskom bazenu rano ujutro pliva španjolski pjesnik José Ramón Espeso. Voda, svjetlo, operna glazba koja dopire iz zvučnika; prizor ima neku čudnu eleganciju, gotovo svečanost. A onda se u jednoj nespretnoj sekundi sve prekida: pjesnik se oklizne na rubu bazena i pogine. Književni susret još nije ni počeo, a već je obilježen apsurdnom, gotovo kafkijanskom smrću.

Takav ton, razapet između ironije, apsurda i suptilne sjene tjeskobe, određuje cijeli roman. U tom svijetu upoznajemo i Pipa Finka, jednog od najdirljivijih likova knjige: marginalnog pisca koji se kreće među kolegama poput tihog promatrača, pomalo skeptičan prema vlastitom književnom položaju i prema književnosti uopće. Fink je, na neki način, savršena figura malog književnog prostora; pisac koji zna da književnost nije samo umjetnost nego i sustav taština, hijerarhija i slučajnosti.

Na drugom kraju tog grotesknog književnog ekosustava nalaze se likovi poput ministra kulture i njegove ljubavnice Vande. Njihova priča, ispričana s razornom ironijom, pretvara političku moć i književni protokol u gotovo farsičnu ljubavnu epizodu. Ministar razmišlja o književnosti s mješavinom patroniziranja i dosade, dok Vanda s jednakom ozbiljnošću upravlja i njegovim raspoloženjima i protokolom književnog susreta.

Ugrešić u takvim scenama radi ono što malo koji pisac zna: ona promatra književni svijet bez sentimentalnosti, ali i bez zlobe. Njezina ironija je precizna, elegantna i uvijek pomalo melankolična. Pisci su u njezinu romanu istodobno komični i dirljivi, ljudi koji vjeruju u književnost čak i kad je ona okružena političkim protokolom, karijernim borbama i malim osobnim mitologijama.

U teorijskom smislu, riječ je o jednom od ključnih primjera postmodernističke proze u našoj književnosti. Roman je fragmentaran, pun citata, književnih aluzija i stilskih igara. On stalno podsjeća čitatelja da književnost nije jedinstvena priča nego mreža tekstova koji razgovaraju jedni s drugima. No kada ga danas čitamo - ili samo slušamo - postaje nam jasno da taj roman bilježi i nešto mnogo veće od književne igre. Njegova svakarečenica nosi u sebi i estetski i politički rizik.

Objavljen 1988. godine, ‘Forsiranje romana reke’ nastaje na samom kraju jedne kulturne epohe. U nekoliko sljedećih godina raspast će se država u kojoj je roman nastao, promijenit će se književne institucije, a i sama ideja zajedničkog kulturnog prostora bit će ozbiljno dovedena u pitanje. Sudbina autorice postat će dio te povijesti. Nakon raspada Jugoslavije i nacionalističkih kampanja protiv nje, Dubravka Ugrešić odlazi u egzil. Iz te pozicije napisat će niz važnih eseja i romana koji će iskustvo raseljenosti pretvoriti u jednu od najlucidnijih književnih refleksija našeg vremena.

Zbog toga danas ‘Forsiranje romana reke’ čitamo drukčije nego kada je objavljeno. Ono što je tada izgledalo kao razigrana satira književnog života danas djeluje i kao dokument jednog svijeta koji je nestao, a u kojem je književnost još imala ambiciju misliti vlastitu sudbinu. U svijetu brzih sadržaja i potrošnih tekstova, glas Dubravke Ugrešić zvuči gotovo subverzivno: spor, ironičan, nepokoran. I zato ga vrijedi slušati. Ne kao nostalgični odjek prošlosti, nego kao rijetku formu intelektualne slobode koja nam i danas nedostaje.

Dubravka Ugrešić (Kutina, 1947 - 2023, Amsterdam), književnica i prevoditeljica. Rusistiku i komparativnu književnost diplomirala 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radila u Zavodu za znanost o književnosti od 1974. do 1993. U tom je razdoblju napisala studiju Nova ruska proza, s Aleksandrom Flakerom uredila deset svezaka Pojmovnika ruske avangarde, priredila i prevela neka djela Danila Harmsa, priredila antologiju alternativne ruske proze Pljuska u ruci (1989). Od 1993. živjela je u Njemačkoj te SAD-u, a od 2001. u Amsterdamu. Prva su joj objavljena književna djela knjige za djecu (Mali plamen, 1971; Filip i Srećica, 1976; kasnije Kućni duhovi, 1988). Nakon zbirke kratkih priča Poza za prozu objavjene 1978., o detaljima iz svakodnevice, 1981. objavila je kratki roman Štefica Cvek u raljama života, rani primjer postmoderne poetike u hrvatskoj književnosti, napisan tzv. šivaćom metodologijom (podnaslov Patchwork Story), odnosno spajanjem citata različitih tekstova, s analogijom između pisanja i šivanja. Zasnovan na obrascima trivijalne književnosti i popularne kulture, roman je bio vrlo čitan, a prema njemu je 1984. snimljen gledani film U raljama života Rajka Grlića kojem je Ugrešić bila koscenaristica. Zbirka pripovijedaka Život je bajka (1983) okuplja pet priča rađenih po književnim predlošcima u kojima tematizira nemogućnost pronalaženja vlastitoga pripovjedačkog postupka. Autopoetički okvir ima i roman Forsiranje romana reke (1988), u kojem je svako poglavlje pisano u drugom žanru (pornografski roman, ljubavni roman, horor-proza, dnevnička proza), a ponegdje upleće i ludičke postupke književnosti za djecu. Eseji koje je pisala 1990-ih bave se uglavnom krizom identiteta i fenomenima vezanima za raspad Jugoslavije, a sabrala ih je u zbirkama Američki fikcionar (1993) i Kultura laži (1996), dok su teme potonjih eseja (zbirke Zabranjeno čitanje, 2001; Nikog nema doma, 2005; Napad na minibar, 2010) kulturna globalizacija i postkomunistička iskustva. Od kasnijih romana Muzej bezuvjetne predaje (izvorno objavljen na nizozemskom 1997., na hrvatskom 2002) i Ministarstvo boli (2004) imaju za opće teme egzilantsko lutanje i sjećanje, Baba Jaga je snijela jaje (2008) fenomene starosti i starenja, a Lisica (2017) ponovno sam čin pripovijedanja.