Kažu da je djetinjstvo i mladenaštvo najljepši dio života, slažem se i upravo sam ovim pjesmama u prozi željela približiti vam djelić tog življenja koje je ostalo u meni i kojih se rado sjećam. Istina je, da sve ovo izgleda davno vrijeme, a prošlo je samo pedeset godina. Dok sam pisala iz dubokog pretinca vadila sam materinje riječi i bilježila ih čudeći se i koreći samu sebe kako sam ih mogla zaboraviti. Ovo nije žal za minulim vremenima, ovo je zrcalo ljubavi prema rodnoj grudi. Marica Buratović

Pred vama je unikatno audio izdanje, svojevrsna etnološka studija otočkog života hvarske pjesnikinje i spisateljice Marice Buratović, hesiodovski opis vremena kojega je gotovo u potpunosti zamijenila suvremenost. Autentični trag tog prošlog vremena u ovom je lingvistički jedinstvenom audio izdanju sačuvan i oživljen u izvornom, lokalnom, čakavskom idiomu kojim se pred nama nižu opisi 'zabave i poslova' iz otočkog mjeseca u mjesec, Jenor, Vejača, Marač... Onim slušateljima kojima je govor otoka Hvara manje blizak, autorica i višestruko nagrađivani dramski majstor tona Vito Gospodnetić kreirali su ljupke akustičke minijature koje stoje kao rječnik manje poznatih pojmova. Transonica

Zbirka Divertimjenti i lavuri kroz godišće na Hvoru vodi nas u vrijeme autoričina djetinjstva u otočkoj hvarskoj seoskoj sredini, u ono sačuvano iz sjećanja, ponešto – na sreću –sačuvano i u materijalnoj ostavštini. Autorica to kazuje u dragom lokalnom, čakavskom govoru, u dijalektu, u čovjekovu pragovoru koji je tvorivo čovjekova suodnosnoga bića, u stanovitom smislu čovjekov kulturalni humus (= hranidbeni sloj u prirodi) iz kojega je tkan elementarni način izražavanja među ljudima. Takav izvorni govor – kako se znade u lingvistici – po sebi je poetičan. Znakovita je riječ znamenitoga filozofa Martina Heideggera: 'Dijalekt je jezik majke, ali je i majka jezika'. A jezik majke je poetičan, kao da je stvaran od materinja mlijeka. Stoga je mogao mamiti čar i očaranost, tajanstvenost, ali i nedorečenost ili neizrecivost tajne čovjekova postojanja. U razvoju jezika – prije formirane opće kulture, napose kulture jezika – bio je upravo takav, poetičan, kako smo gore kazali. Etno-znatiželja i poetsko kazivanje na lokalnoj čakavštini vode nas u svojevrsno hodočašće putovima malog seoskog, k tome otočkog univerzuma: od polja do konobe, od mora i ribanja do maslinika i ulja što daje 'sveto stablo' masline, od pojate za životinje do obiteljske kuće, od zabava u ljudskim okupljanjima do bogoslužnih slavlja u crkvama, od radosti u prilici vjenčanja do žalobnih časova umiranja i smrti, od sljubljenosti težačkih napora sa blagdanima i svecima do radosti življenja u čovjekovoj svakidašnjici. Autorica se na tajnovit način podjednako suživljava sa živim ljudskim običajima kao i sa svijetom otočke prirode, napose s plodovima što ih daje škrta otočka zemlja. Autorica nas vodi iz mjeseca u mjesec, takoreći iz dana u dan, prenoseći spominjanje na način tako vjeran i dojmljiv da čitatelj sve to doživljava kao živo događanje. Ovo etno-hodočašće nije stručan etnološki rad – to nije ni nakana autorice – ali je dragocjena 'građa' za etnološke studije, koliko za običaje običnih i svečanih dana, toliko za lingviste koji znaju važnost pučkoga govora. Genus ove zbirke ide za tim da čitatelja uvede u 'dušu' običaja na način lokalnoga kazivanja, onog matoševskog „jezika ubavog“, majčinog, primarnog. Za one koji bez poteškoće mogu razumjeti lokalni čakavski govor, zbirka što je imaju u uhu dovest će ih do crte identificiranja, možda će gdjekad biti duboko dirnuti od miline, radovati se od topline, uzdići se poput autorice u Tajnu svakidašnjeg zemaljskog življenja. Autorica u ovoj zbirci pokazuje kako taj opori život može biti izraz jednostavne radosti, kako u sebi nosi 'mehanizam' preobrazbe, današnjemu čovjeku skoro nepoznat. fra Bernardin Škunca

„Afirmirana kao zagovornica i darovita spisateljica na hvarskoj čakavštini…, sve to uspijeva zagledajući se u bunar prošlosti.“ Tonko Maroević

Posebno su značajni pisci u čijim djelima nalazimo zabilježene, time i zauvijek pohranjene riječi koje su u svakodnevnom govoru sve manje u uporabi, te im prijeti potpuni zaborav, odnosno umiranje. Tin Kolumbić

Marica Buratović, rođena Zaninović umirovljena je učiteljica razredne nastave. Živi u Starom Gradu već pedeset godina. Cijeli radni vijek provela je na otoku Hvaru radeći prvih pet godina u mjestima Zastražišću, Poljicima i Gdinju, a potom trideset i pet godina u osnovnoj školi u Starom Gradu. Godine 2000. promovirana je u zvanje mentor razredne nastave. Pjesničkim radom javno se počela baviti u poznim godinama. Izdala je četiri zbirke pjesama na čakavskom narječju: Škrok u sarce, Vijezi, Medajuni i Maslini jazikom matere napisane idiomom sela Zastražišća i grada Staroga Grada. Idejna je začetnica i dugogodišnja organizatorica Susreta hvarskih pjesnikinja na tragu Gracioze Lovrinčeve Jazik naših materih u Starom Gradu, koje se već četrnaest godina predstavljaju Hvaranima i gostima pjesničkom večeri u Hektorovićevu Tvrdalju. Uredila je i izdala dva zbornika radova Susreta u Tvrdalju, a dugogodišnje istraživanje povijesti crkvenih zvona na otoku Hvaru rezultiralo je osebujnom knjigom Zvona moga škoja. Članica je Društva hrvatskih književnika i dobitnica Osobne nagrade grada Staroga Grada za 2020. godinu.