Naslov

Autobiografija

Autor

Sigmund Freud

čita

Tomislav Rališ

Glazba

Peter Nickalls / Musicvine

Nakladnik

Audio Store Transonica

Prevoditelj

Frano Gospodnetić

Izdanje

Zagreb, 2024.

ISBN

978-953-8329-63-0

Trajanje

2 sati 56 minuta

žanr

memoari

Cijena

9.99€ (75.27kn)

Autobiografija

U Autobiografiji Sigmund Freud osvrnuo se prvenstveno na svoj profesionalni put i razvoj, a tek u par navrata na osobnu povijest. U Post scriptumu iz 1935. godine piše: "Dvije se teme provlače kroz ovo moje djelo: moj životni udes i povijest psihoanalize. Obadvije su prisno povezane, kao što se to vidi iz mojega prikaza, jer je psihoanaliza postala sadržaj mojega života i, prema tome, nikakav moj osobni doživljaj nije vrijedan spomena ako ne zadire u područje mojeg naučnog interesa."

Razvoj psihoanalize kao terapeutske metode i okvira za razumijevanje ljudskog ponašanja Freud iscrpno opisuje sve od 1909. kada je skicirao njen razvoj na Sveučilištu Clark u Massachusettsu. Kroz šest poglavlja dotiče se koncepta nesvjesnog uma, tumačenja snova i Edipovog kompleksa. Autobiografija je prvi put objavljena 1925. u Leipzigu, a naknadno je, četiri godine prije smrti, Freud napisao Post scriptum.

Sigmund Freud rođen je 1856. u židovskoj obitelji srednje klase u Freibergu, u Moravskoj, koji je danas dio Češke. Od 1860. do Hitlerove invazije 1938. živio je u Beču. Godine 1873. upisao je medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču i idućih osam godina, uz medicinski nastavni plan, pratio širok raspon studija, uključujući filozofiju. 

Nakon diplome radio je u nekoliko klinika, a zatim otišao u Pariz na studij kod Jean-Martina Charcota, neurologa koji je koristio hipnozu za liječenje simptoma histerije. Po povratku u Beč uspostavio je svoju praksu kao klinički neurolog gdje je otkrio da su ortodoksne terapije za živčane poremećaje neučinkovite za većinu njegovih pacijenata, pa je počeo koristiti modificiranu verziju Charcotove hipnoze. Postupno je otkrio da je pacijente dovoljno samo poticati da slobodno govore što god im padne na pamet, bez autocenzure, te da ta metoda slobodnih asocijacija vrlo često evocira sjećanja na traumatične događaje u djetinjstvu. Liječenje funkcionalnih psihičkih poremećaja s pomoću sugestije i hipnoze bilo je polazište za njegova istraživanja. Postupnim stvaranjem »psihoanalitičke metode« Freud je hipnozu zamijenio tumačenjem snova i slobodnim asocijacijama.

U Tumačenju snova (1900), svojem najznačajnijem djelu, postavio je teoriju da snovi, kao prikriveni izrazi duboko ukorijenjenih želja i strahova, mogu pružiti izvrstan uvid u osobnost. Ta su ga istraživanja dovela do teorije o trodijelnoj strukturi osobnosti: id, ego i superego. Slijede djela: Psihopatologija svakidašnjega života (1901), Dosjetka i njezin odnos s nesvjesnim (1905), Tri rasprave o teoriji spolnosti (1905), Totem i tabu (1913), Predavanja za uvod u psihoanalizu (1916–18), Ja i ono (1923), Nelagoda u kulturi (1930). Tijekom godina Freud je mijenjao i nadograđivao terapijsku metodu i teoriju psihoanalize, te se danas smatra njenim utemeljiteljem.

Posljednje godine života bile su obilježene teškom bolešću i usponom nacizma, koji je psihoanalizu smatrao "židovskim zagađenjem". Intervencijom britanske i američke vlade dopušteno mu je da 1938. emigrira u Englesku, gdje je umro 15 mjeseci kasnije. Utjecaj njegovih teorija proširio se izvan područja psihologije, utječući na antropologiju, književnost i umjetnost.

Knjiga je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.