23/7/2022

Svečanost tišine: stoicizam i trend podcastinga

Zenon Kitijski, helenistički filozof koji je na prijelazu 3. stoljeća prije Krista utemeljio stoicizam, jednom je dao ovaj savjet govorljivom mladiću: Razlog zbog kojeg imamo dva uha a samo jedna usta jest stoga da bismo mogli slušati više, a govoriti manje.

Andrew J. Salvati

Svečanost tišine: stoicizam i trend podcastinga

Što više govorimo, mislio je Zenon, postajemo zaokupljeni sobom i bedasti; učeći slušati, tešemo vlastiti ego i ugađamo sebe prema istinama svijeta koji nas okružuje.

Ova mrvica mudrosti filozofije stare više od 2000 godina bila je dio meditativne bilješke proslavljenog autora Ryana Holidaya o mirnoći i tišini. Priredio ju je za oktobarsko izdanje podcasta Daily Stoic koji svojim slušateljima donosi tekstove inspirirane antičkim stoicima čije se univerzalne refleksije pronalaze u pričama iz povijesti, suvremenosti i literature, sa svrhom da nas osnaže ne bismo li bili bolji u onom što radimo. Citirajući Zenona, Holiday naglašava da naša, medijski posredovana kultura, često honorira upravo glasnost, ekstorovertnost i brzinu na obaraču. On predlaže slušanje kao bijeg od takve površnosti.

U nekoliko proteklih desetljeća, stoicizam, koji uči da su samodisciplina, umjerenost i emotivna smirenost ključne za prevladavanje teškoća i dobar život, doživio je svojevrsni revival u self-help paradigmi, koje je sam Holiday strastveni zagovaratelj. Ovdje se ne bavimo utjecajem Holidayevih bestselera na zaposlenike Silikonske doline, vrhunske sportaše i selebritije kojima filozofiju nudi kao life-hack, već na podcast kao zvučni medij kojim Holiday pronosi antičku mudrost Zenona, Kleanta, Seneke, Epikteta i Marka Aurelija. 

Za stoike je slušanje bila fundamentalna vještina kroz koju je pojedinac kultivirao navike discipline, samokontrole i samorefleksije, koje i stoje u srži askeze; jer uistinu, tek kad utihnemo sebe, možemo se otvoriti učenju drugoga i razmisliti o mogućim učincima tog učenja na naš život.

Dakako da Holiday nije jedini stoički podcaster. Jednostavna pretraga na Stitcheru daje više od 30 podcasta sa "stoicizmom" u njihovim naslovima ili opisima, od kojih su mnogi ažurirani u posljednjih mjesec dana, uključujući 'Stoičke meditacije' filozofa Massima Pigliuccija, Stiocizam - otkriće, Stoicizam u plamenu, Nedjeljni stoik, Stoički priručnik, Zidani vrt, Stoički odmor za kavu i Stoička rješenja.

Drugdje su stoicizam promovirali podcasteri za samousavršavanje poput tehnološkog investitora i gurua životnog stila Tima Ferrissa, te umirovljenog vojnog časnika, SEAL-ovca i trenera Jocko Willinka - što nije iznenađujuće, s obzirom na to da su drevni stoici bili bijelci koji su isticali vrijednosti poput racionalnosti i samosvladavanja, a one su tipično kodirane kao muške – zagovaraju ga danas moderni podcasteri kao taktiku moderne muškosti, pa se Ferrissu i Willinku pridružuju figure Bretta McKaya i Ryana Michlera. Kretanje ovdje omeđenim prostorom može se učiniti skučenim svijetom ili tek nekakvim promotivnim krugom, no istraživanje naravi te mreže van je mog dosega i neću se u nju upuštati. 

Sada ću samo razmotriti načine na koje je podcast posebno prikladan za stoičke askeze; i konkretno, kako sam čin slušanja - na našim putovanjima na posao, dugim vožnjama, u teretani, na planinarenju i u trenucima mirne meditacije - čini ono što Michel Foucault, koji se i sam oslanjao na stoičke tekstove u svom kasnijem radu o etici, naziva tehnologijom sebstva: one tehnike, „koje dopuštaju pojedincima da svojim sredstvima ili uz pomoć drugih izvedu određeni broj operacija na vlastitom tijelu i duši, mislima, ponašanju i načinu postojanja, kako bi se transformirali i tako postigli određeno stanje sreće, čistoće, mudrosti, savršenstva ili besmrtnosti.”

Kao dio većeg projekta kojim istražuje povijesnu pojavu diskursa o seksu i seksualnosti u zapadnoj kulturi, Foucault je u svojim kasnijim spisima i predavanjima skrenuo pozornost s normativnih i disciplinarnih sustava subjektivacije koji su ga prethodno zaokupljali, prema proučavanju etičkih modaliteta kojima su pojedinci aktivno oblikovali vlastitu subjektivnost. Posebno se usredotočujući na etičke prakse antičkog svijeta, otkrio je autonomniji okvir za individualno ponašanje, onaj koji se usredotočuje na samonametnute standarde i dnevne navike, a ne na propisani moralni kodeks.

Ovo pravilo "brige o sebi" (epimeleia heatou), tvrdio je Foucault, moglo se pratiti od Alkibijada do carskog razdoblja i natjeralo je pojedine Grke i Rimljane (barem slobodne bijelce) da se upuste u vlastite stilizirane projekte samotransformacije.

Među praksama koje su zanimale Foucaulta – a shvatio je i sam da je upravo ova temeljna za “subjektivaciju istinskog diskursa” – čin slušanja bila je jedna od ključnih praksi u tom fokusu. U prvom satu svog predavanja koje je 3. ožujka 1982. održao na Collège de France (to je predavanje objavljeno na engleskom jeziku časopisu The Hermeneutics of the Subject), Foucault je objasnio da je slušanje

prvi pokret ka as[k]ezi... …; u kulturi za koju znate da je u osnovi bila usmena, slušanje je ono što nam omogućuje da shvatimo logos, da prihvatimo ono što je rečeno da je istinito. Međutim, ako se provodi ispravno, slušanje također omogućuje pojedincu da se uvjeri u istinu koja mu se govori, u istinu s kojom se susreće u logosu. I, konačno, slušanje je prvi trenutak procesa u kojem istina koja je saslušana, saslušana i ispravno uzeta, takoreći tone u subjekt, ugrađuje se u njega i postaje pounutrena (postaje njegova vlastita) i tako tvori matricu za etos (str. 332).

Ovaj naglasak na slušanju, primijetio je Foucault, evidentan je još od Pitagorejaca, koji su zahtijevali od posvećenika da provedu pet godina u tišini kako bi mogli naučiti vježbe, prakse i filozofske propise zajednice. Teme šutnje i slušanja dodatno su razvijene u kulturi kojom je dominirao stoicizam, primijetio je Foucault, te su se pojavile kao "nova pedagoška igra" koja je bila u suprotnosti s ranijim dijaloškim modelom. Sada je učitelj govorio, a učenik slušao.

Ali priroda audicije mogla je biti pomalo dvosmislena za antike, objasnio je Foucault, utoliko što je to bila pasivna (pathetikos) aktivnost, no ipak, primarni smisao kroz koji primamo logos, racionalnu supstancu za koju su stoici vjerovali da upravlja svemirom. U svojoj raspravi O slušanju, Plutarh (46. CE – c. 116. n. e.) je napisao kako je imperativ za mladiće da njeguju umijeće slušanja jer moraju naučiti slušati logos tijekom odrasle dobi da bi mogli naučiti kako razlikovati istinu od umijeća laskanja ili retorike. Treba pozorno slušati riječi učitelja, samo tako logos može prodrijeti u dušu. „Čovjek koji ima naviku suzdržano i s poštovanjem slušati“, napisao je Plutarh, „prihvaća koristan govor i ovladava takvim korisnim govorom, te lakše prozire i otkriva beskorisni ili lažni govor, pokazujući se tako kao ljubitelj istine , a ne rasprave” (O slušanju, IV).

Međutim, možda najupečatljiviji od tekstova o kojima je Foucault raspravljao (vidi Hermenutika subjekta) je Filon Aleksandrijski (20. pr. Kr. – oko 50. n. e.) opis prakse Therapeutae, zatvorene zajednice asketa koji su se odrekli svog zemaljskog posjeda kako bi tragali za "savršenom srećom" i spasenjem svoje duše (De Vita Contemplativa, §12). U svom tekstu Filon posebno bilježi razrađene rituale banketa, tijekom kojih starješina dolazi do izražaja i govori o filozofskoj doktrini ili o svetom pismu („vrlo sporo i dugotrajno poučavanje s naglašenim ponavljanjima, poput urezivanja misli u duše” [§76]). Tijekom tih govora publika je šutjela i stajala nepomična, zauzimajući točno propisano držanje s ciljem da svoju pažnju usmjeri na govornika, tako da govor „ne ostaje na vrhovima ušiju, već kroz sluh dolazi do duše i ondje ostaje na sigurnom (§31). U ovim gozbama tišine, ovladavanje tijelom temelj je brige o duši.

Iako moderni stoički podcast ne zahtijeva ni približnu razinu fizičke discipline svojih slušatelja, ipak smo potaknuti da ugradimo podcast u svakodnevni ritual tišine i razmišljanja – mogli bismo reći: novu, digitalnu gozbu tišine. Dok slušamo preko slušalica, u automobilu ili u nekom drugom mirnom osobnom prostoru, spojeni smo u intimnu vezu s našim domaćinima, koji nas vode u promišljanju bezvremenskih stoičkih mudrosti, urezujući te misli u naše umove kako bi nam bile pri ruci i ne bi li, kako Holiday često kaže, postale princip našeg djelovanja.

Upravo je ta mogućnost principijelnog življenja možda u središtu privlačnosti stoicizma u 21. stoljeću. Kako je napisala Elizabeth J. Peterson, u našem dobu naizgled trajne krize, ponovno oživljavanje stoicizma nedvojbeno je posljedica njegove reputacije kao praktičnog vodiča za preživljavanje teških vremena. “Između predsjednika Trumpa, Brexita, Bliskog istoka i domaćih pitanja u gotovo svakoj zemlji”, piše ona, “nije teško shvatiti zašto mnogi ljudi diljem svijeta trebaju izvor jasnoće, smirenosti i hrabrosti.” (A to je bilo prije pandemije; sama je ona potakla niz članaka koji objašnjavaju stoicizam i to kako bi nam mogao pomoći da izdržimo trenutak duboke neizvjesnosti).

No, naslovi nisu jedini izvor naše tjeskobe; imamo je dovoljno i u vlastitim životima. U vrijeme produbljivanja ekonomske nesigurnosti, kada nas rutinski pozivaju da postanemo samopouzdani, samopoduzetni subjekti ne bismo li maksimalno povećali svoju vrijednost na tržištu, stoicizam nudi gotov mehanizam suočavanja, a taj ima i višestoljetni pedigre: jednostavan okvir za kultiviranje emocionalne otpornosti i paradigmu samopomoći za transformaciju u discipliniranije, učinkovitije i uspješnije pojedince.

Kada ih kooptira kasna kapitalistička kultura, kada se plasiraju kao “life-hack” i konfiguriraju kao etika osobnog uspjeha, onda se stoički principi prilično lako usklađuju s neoliberalnim imperativima na kojima beskrajno radimo sa svrhom uspješnijeg natjecanja u agonističkoj borbi za osobno ispunjenje i ekonomsku sigurnost. Iz ove perspektive, čak i savjet da prihvatimo mir postaje način da se trenutačno osvježimo ne bismo li se opet vratili na posao samo da bismo “ustrajali” i “uspjeli”.

Jedna od najžešćih kritika stoicizma je da - savjetujući nas da se ne brinemo o onome što ne možemo kontrolirati - u osnovi predstavlja filozofiju za prilagodbu svijetu kakav jest, a ne za to da ga izazove, ospori, promijeni. Popularnost stoicizma među rimskom elitom ukazuje na neku njegovu srodnost s uspostavljenim poretkom. Sara Ahmed je napisala: “neoliberalizam se razmahuje onda kada svi oblici brige o sebi postanu simptomi neoliberalizma”. Stoga je vrijedno razmotriti koliko je tobože samousmjerena asketska praksa suučesnica u neoliberalnim, patrijarhalnim i mizoginim predlošcima subjektivnosti.


//preuzeto sa soundstudeiesblog.com uz dopuštenje uredništva

//prijevod book&zvook