Slamka i Šlapica: priče koje zvuče kao djetinjstvo

Postoje književni likovi koji nas prate iz djetinjstva. Slamka i Šlapica glasno se smiju, viču, prepiru, ponekad plaču, a svojim se šarmantnim životnim zapletima svrstavaju među one koje ćemo lako pamtiti. Dvije sestre, jedna ozbiljna i savjesna, druga nestašna i nepredvidiva, već desetljećima su dio finskog kulturnog imaginarija, a zahvaljujući izdanjima Ibis grafike i book&zvook audioknjigama, sve snažnije nalaze svoje mjesto i među domaćim čitateljima i slušateljima.

Serijal finskih autorica Sinikke i Tiine Nopola poseban je po nečemu što danas rijetko uspijeva: istodobno je beskrajno zabavan djeci i duboko prepoznatljiv odraslima. U Slamki i Šlapici vidimo vlastitu djecu, susjede, ali i sebe, onakve kakvi smo nekad bili. Kako kaže Saša Krnic, glavna urednica Ibis grafike, snaga ovih priča leži u preciznom promatranju svakodnevice: “To nisu poučne priče koje dociraju, nego situacije koje se događaju i iz kojih se smisao sam nameće.”

Zašto volimo Slamku i Šlapicu?

Slamka (7) i Šlapica (5) žive u obitelji Lončarević, s mamom i tatom, u susjedstvu gospođica Alibullen; tu su i policajci Pupčić i Očalović, stalna postava serijala koja se pojavljuje kroz dvadesetak epizoda. Već ta mreža likova jasno sugerira da je riječ o svijetu u kojem se ne promatra samo dijete, nego cijela mala zajednica: od susjeda do institucija.​

Na pitanje zašto ova serija tako dobro funkcionira, odgovor je jednostavan i istodobno višeslojan. Volimo je jer je zabavna i duhovita, jer nas podsjeća na vlastito djetinjstvo, ali i zato što nije pedagogija prerušena u priču. Djeca je vole jer Slamka i Šlapica idu iz avanture u avanturu, često na rubu dozvoljenoga, pa stalno postoji pitanje “kako će ovo završiti” iako znamo da završava pozitivno.​ 

Djeca će u Šlapici prepoznati dijete iz susjedstva koje uvijek “malo pretjera”, odrasli će u Slamkinoj ljubomori i osjećaju zapostavljenosti prepoznati vrlo realne odnose u obitelji. Roditelji njihov svijet čitaju drukčije: prepoznaju brižne, ali smirene sebe, koji nastoje razumjeti obje kćeri i onda kada ih one dovode u neugodne situacije. Upravo ta kombinacija razumijevanja i granica čini serijal uvjerljivim. Kada Šlapica bez zle namjere iscrpljuje dobrotu susjede Halise, ili kada Slamka misli da mama više voli mlađu sestru, jasno je da su likovi nastali iz iskustva: autorice su i same rekle da su mnoge epizode nadahnute stvarnim dogodovštinama. ​Kao što se djeca ne odgajaju riječima nego oponašanjem, tako ni ove priče izravno ne poučavaju o “važnim stvarima”, ali tko ih pročita ili posluša, vrlo brzo shvati što je važno.​

Obitelj, susjedstvo i rub dopuštenog

Serijal tako istovremeno radi dvije stvari: gradi humor i testira rub dopuštenog. Kroz susjede, policiju, “ustanove” i male socijalne frikcije, djeca dobivaju vrlo precizan, ali topao društveni presjek bez moraliziranja i podignutog prsta.​

U hrvatskom su prijevodu zasad objavljeni naslovi Vragolasta školarka, Ćelavi Pero, Lupež iz Kamenice te najnoviji blagdanski dvojac, Božićni vražićak i Luckasti anđeo, svaki s jasnim, ali nenametljivim tematskim fokusom.​

Književne sestre, stvarne sestre, stvarni život

Sinikka i Tiina Nopola bile su i privatno i profesionalno nerazdvojne. Njihova suradnja funkcionirala je gotovo kao mala radionica dramaturgije svakodnevice. Sinikka, starija sestra, bila je žurnalistica: s izraženim osjećajem za društveni kontekst u priče je ugradila novinarsku oštrinu, osjećaj za detalj i ritam rečenice koji podsjeća na dobro ispripovijedanu reportažu. Tiina, dramaturginja i scenaristica, zaslužna je za žive dijaloge i osjećaj da likovi govore kao stvarna djeca i odrasli.​

Zajedno su, kroz tridesetak godina, izgradile svijet koji je razigran, ali realističan, topao, no nikako naivan, prepoznatljiv djetetu, a dovoljno slojevit da i odrasli čitaju ili slušaju s osmijehom i ponekom nelagodnom spoznajom o vlastitim roditeljskim refleksima.​ Slamka i Šlapica prvi put su se pojavile 1989., a posljednja knjiga objavljena je 2019. Smrću Sinikke Nopola 2021. serijal je, vrlo vjerojatno, i zaključen. To je zaokružena cjelina koja danas u Finskoj ima status kulturne baštine.

Obiteljske i partnerske suradnje u dječjoj književnosti nisu rijetkost, osobito među manjim izdavačima. Kako primjećuje Krnic, za takve projekte presudno je međusobno razumijevanje i nadopunjavanje: “Dječja knjiga je timski rad i kad to funkcionira, osjeti se na svakoj stranici. Ključna je ipak stvar u razumijevanju i nadopunjavanju: suradnici, obiteljski ili ne, moraju imati zajednički osjećaj za ton i granicu onoga što žele ponuditi djeci.​”

Zašto Slamka i Šlapica zvuče tako dobro?

Serijal Slamka i Šlapica u hrvatskom izdanju ne živi samo na papiru. Njihove su zgode već ušle u našu audioteku, u suradnji s Ibis grafikom kao jednim od najzastupljenijih partnerskih izdavača u prvoj domaćoj audioknjižari book&zvook. Već prva objavljena audioknjiga iz serijala (Slamka,Šlapica i Ćelavi Pero) donijela je bogatu zvučnu sliku: vrsni glumac prelijepog glasa Frano Mašković kao glavni narator, mnoštvo dječjih glasova, glazba i zvučni pejzaži koji ne ilustriraju priču, nego je rastvaraju u mediju zvuka.

Upravo je to, smatra Krnic, jedna od ključnih vrijednosti zvučnog medija za djecu. Zvuk ne traži potpunu pažnju oka, ali snažno aktivira maštu. Dijete ne dobiva gotovu sliku, nego je stvara samo. Glasovi, ritam, glazba i efekti, sve to postaje prostor igre i identifikacije. Audioknjiga ne konkurira knjizi, nego joj daje novi sloj.

Zato je i kontinuitet važan: u cijelom ciklusu Slamke i Šlapice zadržani su isti glasovi, isti kompozitor, Slamkin i Šlapičin stariji brat, Maro Market, i ista osjetljivost prema zvuku kao ravnopravnom pripovjednom elementu. Djeca prepoznaju svijet čim ga čuju. A to je, u konačnici, jedna od najvećih vrijednosti zvučne književnosti.

Božićna zavrzlama i univerzalna dječja pitanja

Najnoviji naslov u serijalu, Božićni vražićak, savršeno koristi sve ono što Slamku i Šlapicu čini prepoznatljivima, ali u blagdanskom ključu. Radnja počinje tjedan dana prije Božića: Šlapica odjednom postaje opsjednuta idejom da neće dobiti dovoljno darova, moguće je da je svjesna vlastitih nepodopština i da se boji kako će ih “sustav” nagraditi.​

Zaključak je jednostavan: postat će najbolje dijete na svijetu. Slamka joj objašnjava da vilenjaci gledaju kroz prozor i javljaju djedu Mrazu tko je bio dobar. Šlapica kreće u ofenzivu dobrote: čisti svoju kuću, kuću gospođica Alibullen, pa čak i policijsku stanicu, osvaja sve oko sebe, ali Slamki je ta nagla promjena sumnjiva. Šlapica čak velikodušno prepušta Slamki svoje slatkiše i tvrdi da joj za Božić “ništa ne treba”.​

Naravno, očekivanja su golema: Šlapica je sigurna da će dobiti više darova od svih, možda barem trinaest. Kada shvati da je pod borom dobila jednako koliko i Slamka, slijedi eksplozija: ispad, vikanje, bacanje stvari, osjećaj goleme nepravde. Tek intervencija policajca Pupčića vraća priču na tračnice, on je smiruje i uvjerava da je dobila upravo onoliko koliko treba, pa se, kao i u ostalim nastavcima, sve završava smirenim i toplim rspletom, a u ovom slučaju zajedničkim, zadovoljnim Božićem.​

To je priča o dječjim očekivanjima, o kalkulaciji “dobrote” i nagrade, ali i o tome kako odrasli, roditeji, susjedi ili policajci, komuniciraju granice, pravdu i nježnost.​ To su Slamka i Šlapica u svojoj srži. Bez moraliziranja, ali s jasnim emocionalnim kompasom. Ne kroz lekcije, nego kroz prepoznavanje.

Pogled unaprijed: festival, zvuk i zajednica

Suradnja Ibis grafike i book&zvooka traje godinama, kroz audioknjige, zajedničke projekte, Festival književnosti i zvučnog eksperimenta za djecu i mlade, koji će 2026. doživjeti svoje peto izdanje. Taj festival, pokrenut iz izdavačke potrebe, a rastao kroz suradnje i razmjenu, pokazuje koliko je važno djeci ponuditi različite medije pripovijedanja: čitanje, slušanje, igru i zvuk. Slamka i Šlapica savršeno su utjelovljenje te ideje. One se jednako dobro čitaju, slušaju, gledaju na kazališnim daskama ili u animiranim verzijama. Ali iznad svega, one se pamte.

I zato ih volimo.

Jer zvuče kao djetinjstvo.

I podsjećaju nas da je to mjesto na koje se možemo vratiti na kratkih pola sata, uz dobru priču i dobar glas. Podsjećaju i da provjerimo tko smo, što želimo i koliko darova nam je zapravo dovoljno.​