Ritmične i furiozne riječi o ljubavi u audio knjizi Ivane Sajko

Nije ono što mislite.

Ljubavni romani ponekad možda namignu i Shakespeareu, ali se u njima češće nalaze citati u rasponu od Lorce do Dylana, već prema zamišljenom ukusu ciljane publike. Osim toga, ljubavi su kao i obitelji s početka "Ane Karenjine", znate već kako ide: sve sretne, sretne su na isti način, a sve nesretne svaka na svoj. U tradiciji je ljubav ili zabranjena ili najveća na svijetu ili neshvaćena ili što već nalaže Zeitgeist. No "Ljubavni roman" Ivane Sajko puni je obrat u odnosu na naslov. Kod nje nema Romea, njegovu ulogu preuzima bezvoljni Hamlet, razočarani idealist s raspadnutog kauča. Roman počinje citatom "riječi, riječi, riječi" (nimalo slučajno baš iz "Hamleta"), ali sve je to uvod u priču koja počinje u trenutku kada on koristi riječi i to grubo, a ONA šuti, zatvara oči i plače na podu. Može li manje romantično od toga?

Do kraja koji podsjeća na Thelmu i Louise, on i ona proživjet će sve od nepotrebne ljetne avanture do (nenamjernog?) citata iz – Ratova zvijezda.

"Mrzim te!"

"Znam!"

Ivana Sajko autorica je koja se u svojim dramama, romanima i nefikcijskim djelima ne libi otvarati bolne društvene i obiteljske teme, a "Ljubavni roman" u tom smislu dojmljivo dočarava intimu para koji je možda zaboravio kako je sve počelo, ali itekako shvaća kamo sve to ide.

"U kurac!"

"U Grčku!"

"U zrak!"

Prizori interakcije, međutim, djeluju zastrašujuće poznato jer su ih mnogi doživjeli, ali su ih građanska pristojnost i sram spriječili da ih ikome ispričaju, ponajmanje tako vješto i sažeto sroče u roman. To su svađe koje odjekuju iza zatvorenih vrata, utapaju se u uplakanim jastučnicama i samo u iznimnim slučajevima dospiju do Crne kronike. Pitanje je samo kako završavaju ljubavi koje u startu nisu imale šansu? Gušeći se postepeno stežući remen ili bijegom uz škripu guma s benzinske? Bez obzira na to "Ljubavni roman" nije lišen romantike, samo što ona nipošto nije tipična, kamoli očekivana. Ima i sjajne sporedne likove, živopisne i neobično prepoznatljive, ali se ne bavi njima. Bavi se prije svega životom i to onako kako ga proživljavamo kroz emocije i snažne, ali često neizražene i u pravilu neizrečene misli. U stvarnom je životu bit će tanka granica između Julije i Ofelije...

U izvedbi Igora Kovača i Marije Šegvić riječi koje u romanu izgovaraju on i ona postaju ritmične, mjestimice i furiozne, a tekst Ivane Sajko poprima životnost kakva je rijetka u domaćoj prozi.