Remetinečka audioavantura: djeca kao autori zvuka

Kad smo s ekipom Centra za kulturu Novi Zagreb prvi put spomenuli ideju da djeca iz kvarta ne budu tek publika gotove audioknjige, nego njezini autori – da sami biraju tekst, isprobavaju glas, traže zvuk iz vlastite okoline i sjednu za studijski mikrofon – nismo bili posve sigurni koliko će im ta ponuda zazvučati zanimljivo. A onda smo im, jednog rujanskog poslijepodneva u parku uz Centar pustili zvuk pod krošnjama. Nije im trebalo dodatno nagovaranje.

POD KROŠNJAMA, U KROŠNJAMA

Slušaonicu u krošnjama postavili smo u sklopu Dana Remetinca, u rujnu 2025., u parku neposredno uz Centar za kulturu Novi Zagreb. Bila je to prva, uvodna aktivnost programa Remetinečka audioavantura – projekta koji je tijekom godine provodio book&zvook u partnerstvu s Centrom za kulturu Novi Zagreb, a koji je sufinancirao Grad Zagreb kroz Javni poziv za financiranje programa Kulture i umjetnosti u zajednici.

Ideja je bila jednostavna: izvesti audioknjige iz slušalica u kojima obično žive, i učiniti ih dijelom jednog konkretnog mjesta, jednog konkretnog kvarta. Više zvučnika, okačenih po granama obližnjih stabala poput prezrelih plodova, djecu i njihove roditelje pozivale su da sjednu na dekicu, legnu u travu ili jednostavno odšetaju od krošnje do krošnje i uhvate neki ulomak.

U svakoj se krošnji čuo drugi naslov iz dječje edicije book&zvooka – od klasika do recentnih izdanja, od mirnih uspavanki do živahnih pustolovina. Djeca su u jednom trenutku i sama postala redatelji vlastitog slušanja: odabirala su što i koliko će slušati, mijenjala krošnje, vraćala se onom glasu koji ih je najviše privukao. Uz slušaonicu smo vodili i kratke razgovore: Koji ti se glas najviše sviđa? Kakav zvuk zamišljaš kad čuješ more? Bi li ti sam probao ovako snimiti priču?

Za mnoge od njih bio je to prvi put da im netko knjigu stavlja u ruke – točnije, u uši – kao nešto što može biti proizvedeno izvan ekrana, izvan škole, izvan roditeljske knjižnice. Iz tog popodneva nastao je i popis zainteresirane djece koja su potom došla na ciklus radionica Audioknjiške dječje grupe u Centru. Slušaonicu pod krošnjama smo zamislili kao poziv za budući rad. I odazvali su se.

GLAS KAO INSTRUMENT

Dramska grupa Centra za kulturu Novi Zagreb već je godinama jedno od živih mjesta u kvartu – djeca od osam do dvanaest godina tu uvježbavaju predstave, uče čitati jedni druge, uče se slušati. Kad smo razmišljali u kojem formatu pristupiti tim polaznicima, pokazalo se da je najpametnije ne remetiti njihov ritam. Ući u njihove termine, sjesti na njihovu probu i nadograditi ono što već rade.

Anita Tripalo, fonetičarka i komparatistica književnosti te dugogodišnja suradnica book&zvook-a, i Srđan Nogić, ton majstor s više od dva desetljeća iskustva u snimanju dramskih i dokumentarnih radiofonijskih formi, ušli su u dramsku grupu kao mentori po zvuku. Grupa je ove sezone pripremala dvije predstave: klasičnu Malu sirenu, u slobodnoj redateljskoj obradi koja slijedi izvorni Andersenov tekst, i svoju autorsku predstavu, sastavljenu od kratkih scena koje su djeca sama napisala tijekom zajedničkih improvizacija.

Anita je svoje radionice redovito započinjala onim što ton majstori zovu dnevnim štimanjem: nekoliko minuta disanja, zijevanja, mljackanja, pomicanja jezika i usnica – elementarnim vježbama za razbuđivanje govornog aparata. Djeca su saznala da je glas mišić, da se zagrijava kao trkačke noge i da mikrofon ne voli stisnut grkljan. Potom bi uslijedile vježbe na tekstu: izgovaranje iste rečenice iz Male sirene u različitim raspoloženjima – kao da se bojiš, kao da se smiješ, kao da nekome šapćeš tajnu. Dio tih vježbi preuzet je iz radioničkog iskustva koje Anita desetljećima razvija s generacijama hrvatskih spikera i glumaca, ali prilagođen – kako sama kaže – dječjem tempu, koji je brži, iskreniji i često precizniji od našeg.

Srđan je sa sobom donosio manji terenski set – jedan kondenzatorski mikrofon na stalku, mali snimač, slušalice za kontrolu. Ono što je u praksi radio s djecom moglo bi se opisati kao demistifikacija studija. Mikrofon nije čarobni predmet; on samo sluša jako pažljivo i čuje sve što glas radi – i disanje, i slinu, i strah. Ako se mikrofona ne bojiš, on se ne boji tebe. Jednu po jednu, djecu je pozivao pred mikrofon da pročitaju rečenicu iz svoje predstave, a potom bi im pustio snimku. Gotovo bi uvijek nastala tišina – ona znatiželjna, zainteresirana tišina koja kaže: ja zvučim ovako?

Od te je točke počinjao pravi rad. Kako rečenicu izgovoriti drugačije, sporije, jasnije. Kako se pozicionirati u odnosu na mikrofon. Kako napraviti pauzu – jer je pauza u audioknjizi, kako je djeci više puta ponovljeno, često jača od same riječi. Srđan je uz glasove snimao i nevidljive stvari: škripu stolaca, šuštanje kose po ovratniku, korake po podu dvorane, zatvaranje vrata. Sve to, pokazivao im je, jednoga dana može postati građa zvučne slike njihove predstave.

Mala sirena se u njihovim rukama pretvarala u zvučnu skicu: tri se djevojčice izmjenjuju u ulozi glavnog lika, jedan dječak istražuje kako zvuči glas starog morskog kralja kad zatvori nos i pričvrsti jezik za nepce, a kratki skladani motiv, kao morsko lajtmotivsko tkanje skladno se provlači između scena. Djeca su sama predlagala što bi se u kojoj sceni njihove autorske predstave trebalo čuti: škripa hrđave ljuljačke, prigušen zvuk televizora iz drugog stana, prevelika tišina u praznom trgovačkom centru. Srđan ih je naučio da te zvukove traže, snimaju, označuju i kombiniraju.

Ono što se tijekom tih nekoliko tjedana u dvorani Centra za kulturu Novi Zagreb događalo nije bila samo produkcijska vježba. Bilo je to, u punom smislu riječi, sporo učenje slušanja – vještine koja se u svakodnevici najlakše izgubi, a u pričanju priče uvijek se prva traži.

AVANTURA KOJA ŽIVI U UŠIMA

Kad se sada, s malim vremenskim odmakom, vratimo na ono što je projekt Remetinečka audioavantura postavio kao svoje ciljeve — povećanje dostupnosti kulturnih sadržaja u gradskim četvrtima, aktivno uključivanje djece u kreativni proces, produbljivanje suradnje između book&zvooka i Centra za kulturu Novi Zagreb, aktivacija javnih prostora u kvartu – teško je ne zaključiti da je izvorna ideja lako pronašla put do ostvarenja.

Slušaonica u krošnjama aktivirala je park, mjesto koje se obično doživljava tek kao prolaz. Radionice Anite Tripalo i Srđana Nogića pomaknule su dramsku grupu – već postojeću, već njegovanu lokalnu zajednicu djece – u neočekivano polje: u studijsku disciplinu, u tehničko razumijevanje zvuka, u preciznu gramatiku interpretacije. Partnerstvo s Centrom za kulturu Novi Zagreb iz neformalnog je prešlo u formalno i konkretno, s vlastitim dokumentom, vlastitim procesom, vlastitim rezultatom – “dječjim” audiominijaturama.

Remetinečka audioavantura, dakle, živi u ušima onih koji su je iskusili. I, kako se pokazalo, u ušima njihovih roditelja, susjeda i razrednih kolega koji su na završnoj slušaonici u Centru prvi put čuli rad svoje djece u konačno oblikovanoj formi. U jednoj maloj stanci između dvije scene, na snimci koju ćete ubrzo čuti, jasno se može razabrati i nezaustavljiv smijeh, otet iz probe, sasvim neprofesionalan. Ostavili smo ga unutra. Činilo nam se da upravo on najbolje odražava prirodu ovog projekta.

ZVUČNI PRIVITCI

U nastavku objavljujemo izbor audio snimki nastalih u programu Remetinečka audioavantura:

—    ulomak iz snimke radionice Anite Tripalo (vježbe glasa, dikcije i disanja s polaznicima dramske grupe);

—    terenske snimke Srđana Nogića načinjene u prostorima Centra za kulturu Novi Zagreb, koje su ušle u zvučnu sliku predstava;

—    kratak ulomak iz dječje interpretacije Male sirene;

—    kratak ulomak iz njihove autorske predstave.

Slušajte u krošnjama, u autu, prije spavanja – ili bilo gdje drugdje. Najvažnije je da ih netko čuje.