Poništavanje gravitacije

Nije neka novost, podjele u hrvatskom društvu su konstanta: na napredne i nazadne, lijeve i desne, ustaše i partizane, pa tako u nedogled. Dakako, čak i najaktualnije polarizacije na „cjepiše“ i „necjepiše“ iscurile su iz ideološki nepomirljivih laboratorija, plod su perpetuiranih polarizacija u društvu, koje uvijek nose neku prikrivenu agendu, praćku ili nož u košulji. 

Pa da se pridružim nekoj manje prijetećoj polarizaciji, predložit ću komunikacijsku podjelu na one koji se radije druže pisanim porukama („tekstaši“) i one koji preferiraju razgovor telefonom („oralci“). One treće, koji nastavljaju razgovarati uživo, možemo polako smatrati statističkom pogreškom. Vjerujem da ste i sami već razvrstali osobe u vašem telefonskom adresaru pridružujući im nevidljive oznake - nazvati, odnosno, pisati. Neće to biti klasificiranje po nekom vrijednosnom sustavu, možda prije po praktičnom ključu, neko upozorenje da ne ometamo ili ne budemo ometani. Jer u našoj svakidašnjoj „ekonomiji spasenja“ faktor vrijeme postaje vladar svega pa i slušanja. Ako se već moram deklarirati kojoj skupini pripadam – priznajem, sklonija sam tekstiranju nego slušanju. Ali, ne u svemu! 

Pojavio se zadnjih godina medij koji će stvoriti nove podjele: na one koji čitaju i one koji slušaju knjige. Upravo će taj medij – audio knjiga - rasteretiti naše police i naše ruke. Mnogi, naime, tvrdimo da smo zatrpani knjigama, i prašinom na njima. Svakidašnja jadikovka glasi otprilike ovako: više je pisaca nego čitatelja. Tko će sad savladati to brdo knjiga? Slušatelji! Toj vojsci novih slušatelja pridružujem se rado na dnevnoj, odnosno noćnoj bazi. 

Tome je uvelike pomogla distribucijska platforma Book&Zvook, iza koje stoji Audio Store Transonica, produkcijska kuća specijalizirana za tonsko snimanje i obradu zvuka, zapravo pionir u hrvatskom kulturnom prostoru digitalaca. Svoju su digitalnu biblioteku audionaslova (beletristike i esejistike) odlučili proširiti i izvan hrvatskog prostora, ne samo izborom pisaca iz cijele regije, nego i poštivanjem jezika koji se tu govore i razumiju bez prevođenja. Glas kao zajednička moneta tog projekta, zvuk, šum, glazba, sve su to elementi koji ne trebaju prijevod i „dobro zvuče“ na svim jezicima koji se govore u postjugoslavenskom kulturnom prostoru. 

Upravo zato je izdanje prvog audio izvornika, posebno napisanog baš za slušanje, a ne za čitanje, Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće Katarine Luketić, važno ne samo po svom, za neke na ovim prostorima, subverzivnom sadržaju, nego i po iznimno visokim rezultatima, pa ga možemo smatrati nekom vrstom manifesta Audio Store Transonice.  Prva originalna publicistička audio knjiga objavljena u Hrvatskoj neće biti zabilježena samo po toj prvosti nego, nadam se, i po standardu koji će nametnuti ostalima koji će se usuditi upustiti u sličnu digitalnu avanturu. 

Zanimljivo je da je odabrano baš esejističko štivo, a ne, primjerice, roman za taj iskorak. Smatram to hrabrim činom urednice Ljubice Letinić i autorice, književne kritičarke i urednice, Katarine Luketić. Pisanje i snimanje Balkanskih predavanja, kako je kazala Luketić u jednom intervjuu, teklo je usporedno. To joj je omogućilo da jasno podcrta sve značajke audio medija, koji je do tada poznavala zahvaljujući u prvom redu višegodišnjem iskustvu radijske urednice. Ono što je sa sigurnošću znala jeste da se zamršeni teorijski iskaz mora izreći na pristupačan i privlačan način – i u tome je u potpunosti uspjela. 

Oslanjajući se djelomično na svoju prethodnu studiju Balkan: od geografije do fantazije (2013. i 2020.), spasonosni strukturni ključ za novo „čitanje“ Balkana pronašla je u čuvenom djelu talijanskog pisca Itala Calvina (1923.-1985.) i njegovim Američkim predavanjima. No, dok su Calvinova predavanja nazvana američkim u prvom redu zato jer su održana u Americi, na Harvardu osamdesetih godina, predavanja Katarine Luketić svoj balkanski predznak nose iz posve drugih razloga. Kompozicijski, i ona se služi brojkom 6, poput Calvina, koji je predložio 6 književnih pojmova koje trebamo prenijeti u novo tisućljeće (lakoća, brzina, točnost, vidljivost, mnogostrukost…a šesti pojam „dosljednost“ ostao je neobrađen zbog njegove smrti). 

U Balkanskim predavanjima Luketić nastoji afirmirati i istaknuti najbolje i „najprogresivnije“ od književnosti nastale na balkanskom geopolitičkom prostoru posljednjih desetljeća, a koju se nitko ne usudi nazvati balkanskom književnošću. Atribut balkanski još uvijek nosi brojna negativna određenja i stereotipove, a sam „Balkan je uvijek istočnije od nas“ (Slavoj Žižek). Te stereotipove autorica argumentirano dovodi u pitanje, uspoređujući ih s „neutralnim“ terminima mediteranske i srednjoeuropske književnosti i kulture. Zalažući se za hibridnost, polifonost i otvorenost, a protiv geografskog determinizma, koji je samo na korak do rasnog determinizma, ona „balkansku književnost“ kritički analizira stvaranjem šest novih pojmova koje predlaže da budu preneseni u novo desetljeće – prostornost, otvorenost, autentičnost, višeznačnost, imaginativnost i emancipacija.

Imaginarij o Balkanu stvarao se stoljećima, pa je tako s jedne strane barbarizam, a s druge dobri divljaci, bure baruta i mjesto rođenja nove kulture, kotao povijesti i sirova vitalnost. S jedne strane pozitivna autoegzotizacija Balkana kod Ljubomira Micića (barbarogenij kao balkanski nadčovjek), s druge pak strane kritički pristup poput onog u Miroslava Krleže ili Radomira Konstantinovića. Premda su u stvarnom životu Micić i Krleža bili neskloni jedan drugome, i sam je Krleža kritičar „umišljenog europejstva“ (O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva) i malograđanstva poput Micića. Upravo nas Katarina Luketić, podastrijevši nam drugačije čitanje čuvenog Krležinog citata „Balkan počinje iza terase Hotela Esplanade“ iz knjige Deset krvavih godina, iz 1937., koja je odmah po izlasku bila sudski zabranjena, podsjeća na Krležin autentični ljevičarski polemički žar. Upravo je taj ulomak u Balkanskim predavanjima, zvukovi esplanadske kulise i Trnja, jedan od akustički i dramaturški najljepših dijelova ovih predavanja - živa društvena drama otprije stotinjak godina.

Luketić, u prvom predavanju koje je nazvala Prostornost, s pravom tvrdi da su i pozitivne i negativne predodžbe ograničavajuće, jer dovode do banalizacije i okamenjenosti Balkana kao monolita. U direktnom razgovoru i prisnom tonu kojim se obraća slušateljima - pri čemu je očito njeno radijsko, ali i radioničko iskustvo s polaznicima tečajeva kreativnog pisanja - ona jasno daje do znanja koliko književnost ima važnu ulogu u stvaranju balkanskog imaginarija, njenog širenja u popularnu kulturu i svakodnevni život. Pritom joj je „lakoća“ kazivanja, inače jedan od šest pojmova Itala Calvina, važan kompas za njezinu „slobodnu šetnju književnom šumom“ (Umberto Eco). A njezin credo može se svesti na misao da je potrebno probušiti balon balkanskog imaginarija, koji nas zarobljava, bilo kroz topofobiju bilo kroz topofiliju, te da je potrebno „vratiti se tekstu“. 

Ne čudi što su se u produkcijskoj kući Transonica odlučili da sama autorica čita/govori svoja predavanja. Ugodne, radiofonične boje glasa i dobre dikcije, ona razumije svaku riječ koju izgovara, pa se njezina autentičnost (još jedan od pojmova za koji se zalaže da se prenese u iduće desetljeće) ne dovodi u pitanje. 

Osobitu prisnost, pa čak i samoidentifikaciju, osjećamo u autoričinu tumačenju pisaca poput Danila Kiša i Radomira Konstantinovića, čije ulomke iz dijela interpretirane sjajnim glumcima, slušamo u predavanju pod nazivom „Otvorenost“. To ne treba čuditi jer se Luketić zalaže za heterogene identitete poput Kišovog, i za otvorenost, a upravo ih „palanački duh“ želi poništiti jer traži od nas identifikaciju sa samo jednom zajednicom. „Duh palanke je duh plemena u agoniji“, „Polivalencija je muzika samog pakla“, samo su neki od jezgrovitih „aforizama“ iz Konstantinovićeve Filosofije palanke, koji na ovim prostorima ni nakon pola stoljeća od prvog objavljivanja (1969.) nimalo ne gube na svojoj aktualnosti.

Emigracija, hibridnost, izmješteni identiteti, nostalgija, vrijeme pamćenja i vrijeme zaborava,  ispadanje iz povijesti… teme su koje Katarina Luketić nalazi u središtu djela Dubravke Ugrešić, Saše Stanišića, Semezdina Mehmedinovića, Kristiana Novaka… „Statisti u velikoj drami moderniteta“, „roman kao bugačica koja upija dileme svoga doba“, a posebno završna scena „baškarenja“ svjetskih junaka poput Oblomova, Molly Bloom, Don Quijotea i dr. - „krevet s gubitnicima“ - u eseju Manifest Dubravke Ugrešić, uistinu jest manifest kraja jedne epohe i interpretativni vrhunac Balkanskih predavanja. 

Format ovog prikaza ne dopušta detaljniju analizu koju zaslužuju svi odabrani autori, kao i analizu interpretacija vrsnih glumaca i govornika koji kazuju ulomke iz njihovih djela. No, u ovom kontekstu važno mi je spomenuti feminističku perspektivu Katarine Luketić i ispravljanje rodne asimetrije, osobito prisutne u analizi romana Olje Savičević Ivančević Adio kauboju (2010.). Stavljajući ga u fokus predavanja o emancipaciji, ona ističe lakoću, prozračnost i otvorenost autorice, koja ne samo da se emancipirala i pronašla svoj glas u odnosu na prošlu generaciju spisateljica, nego je rasteretila i poništila gravitaciju tog hibridnog žanra u kojem se miješaju ljubavni, detektivski i vestern roman. 

Mogla bih kazati da slično vrijedi i za Katarinu Luketić, jer se u svojim predavanjima riješila akademskih utega, a dobila na lakoći, prozračnosti i autentičnosti kazivanja. Zagovarajući termine užitak u tekstu Rolanda Barthesa i očaranost Rite Felski, koje bi akademska kritika danas najradije odbacila, ona tvrdi da „knjiga pisana bez strasti ne može biti čitana (dodat ću i slušana!) sa strašću“. 

Strasno pripovijedajući Balkanska predavanja zalaže se podjednako za čitateljsku emancipaciju, kao i onu u tumačenju književnosti, od brojnih konvencija i patronata koji nam se nameću, zaključujući: „Nakon čitanja i slušanja ostaje tišina. U njoj se mjeri sam čitateljski doživljaj.“ 

„Slušanje je novo čitanje“, glasi slogan platforme book&zvook. Ako se u njemu imaginativnost događa kao unutarnje svojstvo teksta, ali i kao efekt čitanja tog teksta, koliki li je tek potencijal te imaginativnosti kada nam je prenosi glas? Nije to povratak na početke usmene književnosti jer je sada sofisticirana tehnologija - glas okružen ambijentalnim zvukovima, zvučnom scenografijom pa čak i posve novim, funkcionalnim glazbenim dionicama poput onih kompozitora Mare Marketa u Balkanskim predavanjima - visoko podigao očekivanja novih slušatelja priča. Oni su u dobu virilijevske brzine oslobađanja navikli istodobno raditi nekoliko radnji pored slušanja, bilo da su one zahtjevne i opasne poput vožnje automobila ili repetitivne i očekivane poput savijanja sarmi, tvrdeći da sve to mogu raditi s istom koncentracijom. Priznajem, petosatno slušanje Balkanskih predavanja pravo je iskušenje za multitasking osobe. Slušala sam ih u različitim okruženjima i dijelila slušanje s različitim zadacima, ali preporuka glasi: slušati ih u mraku ili bar zatvorenih očiju, po mogućnosti na krevetu u društvu sa svim onim književnim gubitnicima iz eseja Dubravke Ugrešić.

*** detaljan prikaz svih izdanja književne znanstvenice Katarine Luketić potražite na www.katarinaluketic.com