Kako to izgleda kad prvi put stvarno slušaš knjigu: Audiobook klub na Ivanščici

Naš audiobook klub – ABClub – svoju je drugu sesiju održao u okrilju krošnji i planinara, u suradnji s Brdo knjiga – festivalom knjiga i planina. Voditeljica kluba Anita Tripalo, uz izvor Belec, klubašima i posjetiteljima festivala Brdo knjiga razgibala je uši i pripremila ih za slušanje knjige "Što sam naučio na planini" u interpretaciji samog autora, Milana Majerovića-Stilinovića. Autor je ovu knjigu i snimio za njezino zvučno izdanje u aplikaciji book&zvook, no čuti ju uživo, dok žubori potok, bilo je sasvim posebno iskustvo.

Rasprava nas je zatim povela prema pitanju: što znači otvoriti uho interpretaciji samog autora? Što se događa kad pustimo vlastiti unutarnji čitateljski glas i dopustimo autoru da oblikuje novu zvučnu sliku knjige svojim glasom? Nekima je to isprva bilo neobično, poneki su se teško prebacili s čitanja na slušanje – no knjiga ih je ipak osvojila. 

Željka Vilagoš s nama dijeli upravo jedno takvo iskustvo, od inicijalnog, sasvim nenamjernog otpora drugačijoj vrsti poimanja literature, prema prepuštanja ušiju audioknjizi.

OBIČNO PRVO OPIPAM KORICU KNJIGE
piše slušateljica: Željka Vilagoš

Kad krenem čitati novu knjigu, prvo prstima istražim koricu i listove, osjetim papir, preletim kroz sadržaj, bacim oko na broj stranica i strukturu. Potom bacim oko na font, veličinu slova, prored, koliko su dugačka poglavlja. 

No, ovaj put bilo je drugačije. Uzela sam mobitel, otvorila aplikaciju, odabrala knjigu „Što sam naučio u planini“ i stisnula PLAY. Iz zvučnika u mojoj dnevnoj sobi netko je drugi za mene počeo čitati knjigu, dok sam ja sjeckala mrkvu.

Neobično mi je. Uviđam da mi glazba u pozadini daje intonaciju i određuje emociju, a ne kao obično sam sadržaj knjige. Osjetih na trenutak kao da slušam radio dramu na radiju.  Sviđa li mi se to sada? Postoji samo jedan autor imenom Gabor Mate kojeg više volim slušati nego čitati. Netko me ovdje stavio na tanak led no idem probati klizati po njemu i vidjeti što će mi donijeti.

Glas u dnevnoj sobi mi je ugodan, ali osjećam se pomalo bespomoćno. Pobjegne mi poneka riječ; kad ju ne uhvatim, moram ju sama nadomjestiti i tako propustim sljedećih nekoliko. Ne znam bih li slušala pozadinske zvukove, sadržaj knjige ili nježnu glazbu. U glavi mi je zbrka. Čujem muhu kako glasno zuji, krenem u napad krpom koji završi korištenjem vlastitog ABS sustava i spoznajom da je muha dio ambijenta autorove priče. Još uvijek ljuta na muhu, nastavljam dalje sjeckati i slušati kao da slušam bajku ili basnu; priču koja nije moguća jer ne naviru moje misli i povezivanje s pričom te mi slušanje ostavlja nekakav nepotpun dojam.

Istovremeno, počinjem osjećati zadovoljstvo što mogu slušati nešto novo, osvježavajuće i ugodno dok pripremam ručak. Kod nas ionako vlada partnerska borba oko radijskih stanica i online streama –tko će pronaći kvalitetniji sadržaj bez vijesti i reklama. Nastavljam eksperimentirati s audio knjigom i polako se navikavam, iako još uvijek osjećam zbunjenost i neprilagođenost.

Teško mi slušajući pratiti prozu ili kratku priču. Lakše mi je pratiti sadržaj koji ne sadrži igru riječi, boja i događaja; čitajući knjigu mogu se bezbroj puta vraćati po svoju dozu zaigranosti. Sad moram naučiti kako biti prisutna i u “sada” jer jedino tako počinjem osjećati zadovoljstvo slušanja.

Ručak je gotov, radim pauzu sa slušanjem. Dolazi večer i vrijeme spavanja, a to je doba kad volim uzeti knjigu, dozvoliti joj da me opusti, udalji od vlastitih misli i olakša ulazak u san. Zašto za promjenu ne bih dala priliku audio knjizi? Kako volim iskustveno sama doći do zaključka koji vrijede upravo za mene, stavljam slušalice, palim pilu i … iznenađujuće brzo tonem san. Ok, misija uspavljivanja je uspješna! No, je li knjiga pročitana? Ok, vratit ću se na dio kojeg se zadnjeg sjećam i ponoviti gradivo.

Jutro mi donosi novu fazu doživljaja. Postajem znatiželjna i zaigrana. Imam sat vremena samo za sebe. Pripremam udobno mjesto u svojoj vreći za sjedenje, pripremam slušalice i počinjem prvi put istinski biti prisutna i posvećena sadržaju. Niti čitam, niti samo slušam, shvaćam da „sLutam“. 

Uviđam da se slušajući autorov ugodan glas i melodičnu naraciju, ne uspijevam poistovjetiti s likom. Uobičajeno mi po glavi odmah lete poveznice, asocijacije, izbijaju vlastita iskustva, ljudi, naviru emocije, stavljam se u njegovu kožu. Shvaćam da sada toga nema. Sad smo samo autor i ja. Pretvorena sam u uho, dišem zajedno s njim u gotovo pa intimnoj igri riječima. I ta igra mi se jako počinje sviđati.

Autorov glas sve snažnije dopire do mene, njegovo intoniranje nudi mi potpuno novu dimenziju. Pa zar je nužno poistovjetiti se s glavnim likom? Zar moram uvijek ja biti glavni lik? Ne! Ukoliko želim doista čuti drugu osobu, trebam ju pažljivo slušati ne stavljajući odmah svoje boje preko tuđeg sadržaja. Vrijedna spoznaja. Dajem novu priliku autoru da on bude i ostane glavni lik u svojoj knjizi i da ne bojam njegova iskustva svojima.

Nastavljam prisutno sLutati. Prihvaćam ne imanje vlastitog tijeka misli. Polako ulazim ”u zonu”.

Najednom kreće čarolija. Upijam svaku misao koju je autor zabilježio. Srce mi se samo otvara. Ne gajim vlastito mišljenje o njegovim doživljajima, ne uspoređujem, ne sudim, ne mijenjam.  Nalazim se na rubu suza od miline, prisutnosti, trenutka, onoga što mi autor šapće, od njegovih doživljaja i opservacija. Predivno!

Tad kreće i panika: kako da znam koliko još imam do kraja? Ne želim da knjiga završi, tek sam ju otkrila! Bespomoćno opipavam mobitel da vidim koliko imam do kraja knjige, no nemam odgovor! Doživljavam novu lekciju: opusti se, i dozvoli joj da traje onoliko koliko je tvoj sugovornik odlučio da traje. Pusti ga da sam kaže što ti je želio reći, ne petljaj mu se s pretpostavkama i očekivanjima. Ovo je NJEGOVA knjiga u tvojim rukama. Teško mi je ne upravljati situacijom, a istodobno bih prsnula od sreće! Sve što želim jest da ima još puno poglavlja, jer ono što ja sad nemam jest osjećaj na kojem dijelu knjige se nalazim. 

Slušanje mi na trenutke prolazi prebrzo. Ne stignem zamijetiti i osmotriti čarobnu šumu, probati mamin kolač od jabuke, niti onaj posebni s Velebita. Ne stignem zamisliti osobu bez vida kako se uspinje na Biokovo i uživa u onome što nije pogled. Ne stignem promisliti o tome što vođu čopora pasa koji čuvaju krave doista čini vođom, a kamo li bih li se usudila i sama pomaziti ga po glavi... Želim se vratiti i pročitati to još 2 puta... A opet, ne bi li autor to izrekao 2 puta da je tako zamislio? 

Ukoliko priču obojim svojim glasom i dojmom, ulazim u svoju dinamiku i mijenjam priču. Tada bih izašla iz predivne intonacije, prisutnosti i polaganosti,  propustila bih autorov narativ, izričaj i njegov doživljaj. On je taj koji je ovu knjigu napisao. Ovako, slušajući ovu predivnu audio knjigu, potpuno prestajem bojati njegov sadržaj svojim bojama, i puštam autora da mi sasvim dočara kako je on to vidio. Kako vrijedno iskustvo! Dozvola sam autoru da bude jedini autor svoje knjige! Wooow!

Osjećam da se sadržaj knjige primiče kraju. Nisam mogla opipati koliko je do njega, i napustila me svaka želja da to provjerim u aplikaciji. No sjetih se da pored PLAY obično postoji i REPEAT i ta me spoznaja umiruje.

Shvaćam da sam u stvari prvi put POTPUNO pustila knjizi. Žmirećki sam pogledala predivan film! Dobila sam sasvim posebno iskustvo! Osjećam da mi srce želi eksplodirati od topline i utisaka. Odlazim do dragog da podijelim s njim kako se osjećam. No ne uspijevam pronaći riječi kojim bih opisala, batrgam se s onima koje dolaze ali mi nisu dovoljno precizne. U žaru borbe s nedostatkom riječi – više ih nije niti trebalo jer su navrle suze kako bi ispričale svoju verziju ovog – za mene posebnog doživljaja.

Želim li ovu knjigu i pročitati? Dodati svakoj rečenici svoje boje? Povezati svoja iskustva s autorovim? Imati svoje mišljenje o njegovim doživljajima? Da, ali ne još…